Druga izložba ovogodišnje Fragmentologije održati će se u četvrtak, 13.10.2016. u Galeriji 3.14 u Martićevoj 31a u 19:00. Kustos izložbe je Feđa Gavrilović koji je na izlaganje, uz dobitnicu grand prix-a ovogodišnjih Erste fragmenata Vidu Meić, pozvao studenta nastavničkog odsjeka ALU Domagoja Roginu.
Fragmentologija je ciklus jednodnevnih pop-up izložbi radova otkupljenih u sklopu Erste fragmenata. Svaku izložbu osmišljava novi kustos u novom prostoru, te uz radove izabrane iz Erste zbirke predstavlja i umjetnika po svojem izboru, kojemu je to prva izložba.
Erste fragmenti prepoznati su u likovnoj zajednici i šire kao važan natječaj za poticanje mladih likovnih umjetnika, no ovim se ciklusom želi napraviti korak dalje u približavanju publike i umjetničkog djelovanja. Publici se često spočitava nezainteresiranost i nerazumijevanje, a umjetnicima izoliranost i elitizam. Organizacijom neformalnih druženja u neformalnom okruženju, i to povodom Fragmenata, začetih kao spoj naizgled nespojivog – kulture i korporacije – širimo ideju Fragmenata izvan samog natječaja i dosadašnjih okvira.
Poznata Goetheova Putnikova noćna pjesma, s početnim stihovima: „Svud na vrhu gorja / sve spi“, odnosno u drugoj varijanti prijevoda: „Nad svim vrhovima / je mir“ (hrvatsko izdanje Goetheovih pjesama iz 1999, koje su priredili Viktor Žmegač i Zoran Kravar, u prijevodu označava i dužine slogova, kako bi se očuvala muzikalnost izvornika) priziva prazninu i monumentalnost pejzaža, stavljajući čovjeka, odnosno njegovu svijest, u odnos s njime. Iako malen, u glomaznosti gorja i on, prolazno biće, pronalazi svoj mentalni spokoj. Pjesma lijepo korespondira s opustjelim pejzažima Caspara Davida Friedricha, na kojima sveprisutni mir titra kroz njihovu ugaslost, smiraj, nepokretnost. Slikar Domagoj Rogina, također je odlučio baviti se pejzažima: planinama i snijegom prekrivenim poljima u materičnu potezu. Njegov prvi srodnik u suvremenom slikarstvu jest Anselm Kiefer, koji u gustim nanosima crne boje teži izraziti vlastitu ekspresiju njemačke povijesti. Ipak, Rogina je tek mlad slikar i njegovi radovi još čekaju potpunu zaokruženost. No, u njima vidimo staze autorovih likovnih promišljanja. Bjeline i svijetloplava, gotovo siva boja neba na slikama stvaraju golemi pritisak koji se osjeća pod zimskim svodom, teškim i gustim poput leda. Mutno nebo leglo je na beživotne planine na Rogininim prizorima, kao i na ustajali snijeg koji okiva ove predjele, ne dopuštajući ni trunčicu vizualnog ili psihološkog olakšanja. Rad u materiji, i s materijom pretpostavlja afirmaciju fizičkoga, zakona težine i gravitacije koji djeluju na sve stvari i pritišću ih ka zemlji: krhkoga čovjeka, kao i masivnu planinu.
Umjetnikov izražaj egzistenciju problematizira i na prizoru mrtvoga psa. Njegovo beživotno ispruženo tijelo ne daje naslutiti je li to bio nečiji dragi kućni ljubimac, ili pseto trenirano da kolje ljudska grla. On je samo hrpa neukusnog mesa, hrana bakterijama, crvima i gljivicama, gojilište bolesti i otrova, beznačajna i gadna stvar u beznačajnom svijetu. Slika izložena uz ovu, kao njezin par, dodatno je osmišljava, i to u izričito slikarskom jeziku, pa je taj diptih zapravo i najdalja točka do koje je, zasada, Domagoj Rogina došao na svojoj ekspediciji u umjetnost kista. Riječ je o, svijetlim potezima iskonstruiranom, obliku, s nazivom Forma psa. U njoj je mrtvo pseto s prethodne slike svedeno na skelet, ali ne onaj biološki kostur od kalcija, koji sva živa bića nose u sebi, nego na slikarski skelet, apstraktni splet ploha koji čini osnovu njegove forme. Lekcija o materiji, koja naglašava puko i beznačajno postojanje živoga i neživoga svijeta usvojena je i nema je potrebe utvrđivati. Lišavanje oblika prepoznatljivosti, posao koji u prirodi čine već spomenuti organizmi koji se hrane na lešinama, ovdje je učinio slikar. Njegovo razlaganje nije organsko, a niti posve konstruktivno-racionalno (u kojemu bi tijelo bilo razdvojeno sa svojim precizno definiranim korporalijama i njihovom konstrukcijom crteža). Ono je ekspresivno, te ostaje u domeni dojma i posve osobnog osjećaja forme. Nastao kao slika koja poništava referenta, taj neobičan objekt ima ambiciju suvremenoga mementa mori, dovedenog do apstrakcije, do igre poteza i boje. Tu se imamo pravo zapitati, koliko su i sva druga ostvarenja na ovoj izložbi također meditacije mogućnosti izraza duboke tjeskobe kroz sliku, u kojoj su prisutnost referentne točke, ili njezino apstrahiranje samo slučajni rezultati tog istraživanja. To vrijedi i za pejzaže, kao i za ljudska lica, slikana često iz donjeg rakursa, čime im se oduzima prepoznatljivost i moguća empatija, te ih se gotovo izjednačava s kamenim konstrukcijama bešćutnih planina. Ali, u indiferenciji prirode (govore nam to i Goethe, i Friedrich) možemo pronaći ničeovsku formulu amoris fati, koja označava osjećaj životne punine kroz neprestanu i divljačku borbu: s različitim nepovoljnim uvjetima, sa sobom, ili sa svojom umjetnošću i svojim izrazom.
Feđa Gavrilović
