„Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ naslov je izložbe Matka Antolčića koja će se otvoriti u atriju Muzeju grada Trogira 3. kolovoza 2014. u 20:00 sat.
O izložbi
Izložba “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu” Matka Antolčića osmišljena je kao dio programa 6. Dana hrvatskih svetaca i blaženika (22. – 25. 5. 2014.) u Križevcima. Otvaranje izložbe u Muzeju grada Trogira održat će se u okviru proslave blagdana prvog hrvatskog blaženika Augustina Kažotića. U programu će uz autora sudjelovati trogirski gradonačelnik Ante Stipčić, ravnateljica trogirskog muzeja Fani Celio Cega, vlasnica galerije Laudato Corde Ksenija Abramović, likovni kritičar Stanko Špoljarić, a izložbu će otvoriti dominikanski provincijal dr. Ante Gavrić. U glazbenom dijelu otvorenja nastupit će trogirska ženska klapa „Stivanja“, a kroz program će voditi predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“ Tanja Baran.
Organizator izložbe: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti „Laudato Corde“
Suorganizatori: Udruga za promicanje znamenitih Kruževčana „Dr. Stjepan Kranjčić“, Hrvatska dominikanska provincija
Suradnici: Gradski muzej Križevci, Muzej grada Trogira, Dominikanski samostan u Splitu, Samostan i župa bl. Augustina Kažotića Zagreb
Pokrovitelji: Bjelovarsko-križevačka biskupija, Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica, Župa sv. Ane Križevci, Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci, Grad Križevci, Koprivničko-križevačka županija, Grad Trogir
Izložba će biti otvorena do 17. kolovoza 2014. godine (svaki dan od 9:00 do 12:00 te od 18:00 do 21:00).
Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu
prof. Stanko Špoljarić, likovni kritičar
Prikazi (portreti) svetaca pripadaju i ne pripadaju prostoru sakralne umjetnosti. S jedne strane to nije upitno jer se radi o osobama koje su svoj život u potpunosti posvetile Bogu, umrle (i kao mučenici) u znaku svetosti, uzdignute na čast oltara, pa time na najpotpuniji način potvrdile svoju upućenost transcendentalnom. S druge strane, u strožoj terminološkoj podjeli karaktera likovnih motiva sakralno se veže uz ostvarenja proizišla iz scena kršćanske ikonografije i daljnjeg teološkog produbljivanja tih tema. Razumljivo, sveci kao sudionici događaja opisanih u Evanđelju postaju sastavni dio ikonografskog okvira tako da je u tom kontekstu neosporna njihova dimenzija sakralnog ozračja. Uglavnom, sve slike ili skulpture u crkvenom interijeru (nejednaka likovna kvaliteta već je drugo pitanje) nose svu širinu pojma sakralnosti, i uz po- dizanje estetske i vjerske dojmljivosti prostora, poziv su na pobožnost i meditaciju. Slično je, a ponekad gotovo i identično, sa slikama vjerskog značenja i u našim privatnim prostorima. Kao ures i znak uvjerenja pojedinca. U svakom slučaju sveci uzori i nebeski zagovornici slikom nam postaju bliži, stvarniji u svojoj uprisutnjenosti u nebeskoj domovini.
Umjetnici, pa tako i hrvatski, u povijesti i danas interpretirali su likove svetaca koji prikazuju i one „popularnije“ koje poštuje čitava Crkva, a i one nama posebno drage hrvatske svece i blaženike od kojih su mnogi životom i djelom ostavili duboke tragove i izvan domovine. Umjetnički su pristupi, razumljivo, različiti; od idealizacije, figurativne marnosti, ekspresionističke slobode u tretmanu forme i boje do primjera izvan konvencija stilskih određenja. Galerija Laudato Corde je manifestaciju „Dani hrvatskih svetaca i blaženika“ obogatila samostalnim izložbama umjetnika (primjerice Mataušić, Homen, B. Dorotić, M. Vidović) koji su osebujnim poetikama u zanimljivim ciklusima izrazili svoj doživljaj velikana Crkve.
Matko Antolčić na uspješan je način, u slikarskom opredmećenju hrvatskih svetaca i blaženika, donio svježinu pristupa senzibilnim izbjegavanjem bilo kakve sheme u ponavljanju. Formule ga ne zanimaju, već susret s tim velikim ljudima. Stvorio je manje, likovno i sadržajno, logične cjeline pokazujući i izuzetnu klasičnu vještinu oblikovanja i umjetničku inventivnost. Ne libi se Antolčić opisnosti, no nadilazi krutost činjeničnog. Konačno i ne znamo kako su neki sveci fizički izgledali pa su „rekonstrukcije“ tek slike mogućeg. A i znana portretnost podložna je mjeri likovne preobrazbe. Antolčić je najbliži realističnoj preciznosti u prikazu sv. Nikole Tavilića, bl. Gracija iz Mula, bl. Augustina Kažotića, bl. Ozane Kotorske od čijeg nas zemaljskog hoda dijele stoljeća. Povezao ih je istom rukopisnošću baziranom s tehničke strane zanimljivom kom- binacijom akrila, ugljena i olovke. Na izduženim platnima velikih formata Antolčić je preko čitavih figura, bilo u njihovom stojećem ili sjedećem stavu, u profilnosti izgleda oblikovao čitke volumene skulpturalne čvrstoće. Dominantne draperije u jasnoći odnosa crno (smećkasto) – bijelih partija čistoćom odnjegovanih tonskih nijansi sukladne su sabra- nosti lica plemenite jednostavnosti. Na likovnoj razini Antolčić reduciranom formom i profinjenošću površine (tamnim i svijetlim plohama sugerira segment interijera) potencira unutrašnji mir osoba bliskih s Bogom. Na slikama poput reprezentativnog oltarnog poliptiha Antolčić je sačuvao potrebiti intimitet, prisnost u dostojanstvenosti.
Određena poliptihalnost postignuta je u umnoženosti polja s likovima, nadamo se budućeg sveca, bl. Alojzija Stepinca i nedavno proglašenog blaženika Miroslava Bulešića. Antolčić njihovim identičnim portretima (na potki fotografije) u ritmički pravilnoj izmjeni stvara bogati sadržajni sloj, i njihovog prisustva u narodu, i njihovog dijaloga u zajedništvu patnje. Složena likovna rečenica primijenjena je na pet grafičkih listova (suha igla) s portretima bl. Ivana Merza kod kojih Antolčić pomiče stupanj opisnosti. U smrt su braneći svoja uvjerenja u ljubavi za Krista pošle bl. Drinske mučenice, pet redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi. Razumljivo, ponovno Antolčić pribjegava formi poliptiha, slikajući uljem na staklu u prozorskom okviru, prikazujući mučenice u punini crnila redovničke odjeće, s tek pokojim akcentom bijelog. Antolčić nekom krokijevskom direktnošću oblikuje figure kontrastirajući bljesak stakla s teškim masama muklog tona. Tako jednostavno, a u dojmu tako potresno.
U svom htijenju i potrebi dodirivanja velikih stilova i suvremenih likovnih strujanja Antolčić se kreće od koncepta, uvjetno rečeno, renesansne portretnosti do asocijacija na Warholove portrete. Tako je sv. Marka Križevčanina i bl. Katarinu Kosača Kotromanić prikazao u pozi davnašnjih velmoža, razrađujući dakako površinu teksturom svog karakterističnog treptaja poteza, a lik Marije Propetog Isusa Petković ostvario je kroz koloristički sraz istih, hiperrealistički (ishodište u fotografiji) izvedenih portreta. Velikog ispovjednika sv. Leopolda Bogdana Mandića interpretirao je instalacijom, realistični portret postavljen je iza rešetke, one ispovjedničke. A ispred slike klecalo. Tako simbolično i lijepo. Razgovor sa svecima može se nastaviti. I kroz Antolčićeva djela umjetničke uvjerljivosti, potaknuta duhovnošću svetih osoba.
O autoru
Matko Antolčić rođen je 08. 06. 1988. u Bjelovaru, osnovnoškolsko obrazovanje stekao u Čazmi. 2007. maturirao je na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, grafički odsjek, pod vodstvom prof. Jure Kokeze. 2007. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, grafički odsjek. Diplomirao je 2013. godine u klasi izv. prof. Mirjane Vodopije na diplomskom sveučilišnim studiju grafike i stekao akademski naziv magistar grafike. Do sada je ostvario dvanaest samostalnih izložbi od kojih je jedna predstavljena u inozemstvu, devet skupnih izložbi te sudjelovao na pet likovnih kolonija.
Uz dopuštenje: Muzej grada Trogira
