Izložba fotografija “Identitet i sjećanje” otvara se u četvrtak, 12. veljače u 18 sati u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Alessandra Santin o izložbi
Fotografije Fabija Bolinellija iz posljednjeg razdoblja renesansne su kompozicije za studij perspektive i svjetlosti, ravnotežu oblika i težina, eleganciju elemenata izabranih i razmještenih u prostoru. Umjetnik prikazuje i spaja netaknutu prirodu s primjercima emblematične monumentalne arhitekture aludirajući na dimenziju vremena, prema scenografskim pravilima velike estetske i emotivne snage. To je njegov način da predoči i ovjekovječi naraciju koju je inače nemoguće prikazati, da se prisjeti i objavi prošle događaje koji ostavljaju rječita svjedočanstva, nabijena narativnom energijom koja propituje, nudi pitanja, možda i predviđanja.
Upravo takva pitanja stavljaju njegove fotografije u oprečni položaj izricanja „Neizrecivog“, s naglaskom na opasnost razdvajanja prirodnog postojanja od kulturnog.
U netaknutim i nepristupačnim krajolicima smješteni su ostaci velikih ljudskih civilizacija, otpravljeni drugdje, zaboravljeni i otrgnuti od Sjećanja. Za umjetnika sjećanje je prvenstveno selekcija.
Njena je narav dvolična poput Janusa Bifronsa, podsjeća Bolinelli, zato što očuvanje i prisjećanje istovremeno znači napuštanje i zaborav.
Odavde proizlazi oduševljenost, odgađanje tijeka Vremena, zagonetna artikuliranost prostora iz kojeg čovjek iščezava, rastresen i zaveden drugim, nesposoban da sagradi i obitava svijet skladno.
Kada ova „misao“ postane „vizijom“, umjetnik ju izlaže zraku, poplavama, tamnom svjetlu sumraka i iščekuje neizvjesne i nepredvidive povijesne i atmosferske prilike.
„Pozivam se na Prirodu i na Umjetnost jer u njih vjerujem, jer bez njih nemam uporišta i zato što im mogu postavljati pitanja i prijeći inače nepremostive prostorno-vremenske granice“ – kaže umjetnik.
Upravo granice od kojih polazi pojavljuju se „metamorfozirane“ u njegovim djelima, pune tamnih atmosfera, čudnih boja, praznih zgrada koje propuštaju pogled i poprimaju prekrasne oblike te dočaravaju uzvišene i tihe trenutke, očito strane ljudskom rodu.
U dobu fenomenološke globalizacije, Fabio Bolinelli se obraća Arhitekturi identiteta kako bi sažeto prepričao izvanredne događaje, sjajne momente iz prošlosti u sadašnjosti, katastrofe i veličanstvenosti koji povijesti podaruju fantastično-realistični identitet.
Ključ poetike Fabija Bolinellija prepoznajemo u riječima koje je napisao Lucio Fontana u poznatom manifestu Blanco iz 1946. gdje piše: „Kada jednom, u finalnom požaru svemira, čak ni vrijeme ni prostor ne budu više postojali, neće ostati sjećanje na spomenike koje je sagradio čovjek…“
Mjesta koje je zajednica posvetila ritualu, Svetosti, komemoraciji i predstavljanju, poprimaju dekontekstualiziranu vrijednost „dokumenta“ uronjenog u Prirodu. On je legitimno svjedočanstvo nade, ljepote i života koji nastoje iznova postati zajedničkom baštinom zajednice.
“Hoćemo li biti u stanju prihvatiti svjedoka” – pita se umjetnik.
“Ako označimo granice i identitete” – potvrđuju njegova djela, dok oko nas divlja i moćna Priroda usprkos svemu nastavlja svoj tijek.
Alessandra Santin
Autor o izložbi
Moji radovi, nastali u posljednje dvije godine, rezultat su jednog osobnog istraživanja koji se temelji analizi raznih tipova pejzaža s nadrealnim i metafizičnim vizijama, koji podsjećaju na klasične njemačke i renesansne klasike. Fotografije su izrađene u digitalnoj tehnici, dekontekstualizirajući sakralne ambijente, spomenike, trgove, zgrade i fontane.
Ti statički i nepomični elementi leže u otvorenim i pustim prostorima, na prostranim površinama na kojima se horizont gubi u daljini. Slike tako postižu metafizičku atmosferu u kojoj su prostor i vrijeme povezani kvantnim svemirom koji briše percepciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Arhitektonski elementi i spomenici povezani su između paralelnih prostora i vremena. To su mjesta u kojima su fragmenti naše povijesti, prošlosti i naše trenutne dimenzije. Izazivajući vremenski mehanizam beskonačnog prostora, našem postojanju se ništa ne oduzima te naš duh ostaje uvijek upisan u našu DNA. „Kada jednom, u finalnom požaru svemira, čak ni vrijeme ni postor ne budu više postojali, neće ostati sjećanje na spomenike koje je sagradio čovjek, iako mu nijedna dlaka s glave neće otpasti“ (Lucio Fontana, Manifest Spacijalizma)
Fabio Bolinelli
Uz dopuštenje: Arheološki muzej u Zagrebu
