Na 52. PIF-u (Međunarodnom festivalu kazališta lutaka u Zagrebu od 13.-19.9.2019.) gostovala je kazališna trupa MaaHee iz Teherana (Islamska Republika Iran) s predstavom „Simin i Farzan“ u režiji spisateljice i redateljice Fahimeh Abedini (ZPC, 16.9.2019.).
Radi se o ljubavnoj priči temeljenoj na Puškinovoj poemi „Ruslan i Ljudmila“: nakon što Simin neočekivano nestane uoči vjenčane ceremonije,njezin odabranik Farzan kreće u potragu za njom, pri čemu se sukobljava s dvojicom odbijenih udvarača (koji također kreću u potragu, jer će onaj koji ju dovede natrag postati ženik;
Simin voli samo Farzana, ali tko nju što pita!).
U konačnici se otkriva pozadina nemilih događaja što vodi otklanjanju čarolije i ljubav trijumfira nad svim nedaćama.
Posebnost izvedbe leži u izvanrednoj tradicionalnoj iranskoj glazbi koju sjedeći u podnožju paravana pjevaju i sviraju Arash Lofti na taru (žičano glazbalo) i Mana Javadi na tombaku (vrsta perzijskog bubnja).
Za ovaj izvanredni doprinos predstavi, žiri (Maja Lučić Vuković, Edvard Majaron, Irina Niculescu Lewandowski) ih je nagradio : „za živo i neposredno izvođenje glazbe“.
Druga posebnost su papirnate lutke čija se likovnost temelji na litografskim ilustracijama iz razdoblja iranske Kadžar dinastije (1794./96 – 1925.).
Mada plošne i samo oivičene crtama, ove papirnate lutke djeluju vrlo živo zahvaljujući sugestivnom pripovijedanju i animaciji Fahimeh Abedini i Sadeq Sadeqi Poor.
Autori dizajna lutaka, dekoracije i svjetla su Rafat Hashemisisakht, Marzieh Sarmashghi i Sadeq Sadeqi Poor (nagrađeni „za cjeloviti likovni dojam“).
Sama scena podijeljena je u nekoliko razina, pa se tako vrlo uspjelo dočarava iluzija različitih mjesta događanja, popraćena dekorativnim natpisima.
Ono što u ovoj dinamičnoj predstavi nije lokalna kvaliteta (perzijska), već vjerojatno odlika same grupe MaaHee, jest pomak prema duhovitosti, likovnim i jezičnim dosjetkama.
Pri tome se ne pretjeruje, pa kada se nad špiljom napiše ta riječ na hrvatskom, to djeluje šarmantno i nimalo nametljivo. Bez obzira na sadržaj priče koju pratimo, čini mi se da je glavna kvaliteta ove iranske predstave u njegovanju njihove likovne i glazbene baštine, profinjene i lijepe, egzotične i istovremeno prepoznatljive.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
