Izložba Ignjat Job: Vatra mediterana otvara se 13. 10. 2016. u 19 sati.
Jobov slikarski opus broji oko dvije stotine i pedeset poznatih slika u ulju, a najstarije potječu iz 1917. godine. Većina njih, oko dvije stotine, nastala je u vremenskom rasponu od kraja 1928. do jeseni 1935. godine, dakle u svega sedam godina. U tom zgusnutom vremenu slikar je radio grčevito, shvaćajući slikanje kao euforičnu, čisto instinktivnu reakciju na zbivanja iz svoje bliske stvarnosti, ali i duboko osobnih doživljaja. Motivi su mu, zapravo, vrlo jednostavni: to su prizori iz svakodnevnoga života u pretežito malim mjestima mediteranskog podneblja. Moglo bi ih se lako shvatiti kao svojevrsnu vizualnu kroniku punu živopisnih zapažanja. Međutim, prvo što tu upada u oči jest izostanak opisne logike. Slikar nema namjeru pripovijedati priče i anegdote iz svoje svakodnevice, niti komentirati viđeno. On svu pozornost usmjerava u dublja i slojevitija zbivanja slike, u njezinu kolorističku masu koja svojim jasnim pulsacijama vrlo izravno djeluje na promatrača prenoseći umjetnikova uzbuđenja. Tu umjetnost nije bilo teško stilski lokalizirati, a u tom je određenju vjerojatno bio najbliži Gamulin kada je u njoj prepoznao svojevrsni „spontani ekspresionizam“.
Najstariji sačuvani radovi Ignjata Joba jesu oni koje je radio tijekom školovanja na akademiji, dakle u rasponu od 1917. do 1920. Ono što karakterizira te radove, ukoliko ih se promatra u cjelini, to je izrazita heterogenost. Među njima su najbrojniji crteži, i to oni koje je radio u klasi s vidljivim korekturama profesora, a teško je tu prepoznati neku posebnost. Drugu skupinu čine djela za koja bi se moglo reći da su nastala po vlastitom nahođenju, da ih slikar nije radio u okviru školskoga programa i ona, dakako, pokazuju veću individualnost. Pa ipak, usporedi li se i te radove s tada aktualnim trenutkom hrvatskoga slikarstva, uočava se da mnogi od njih predstavljaju stanoviti anakronizam. Središnji prostor hrvatske likovne scene u to vrijeme pripada Proljetnome salonu, manifestaciji koja se javlja ratne 1916. godine i na kojoj se tijekom narednih godina jasno prepoznaje fermentiranje ekspresionističkih tendencija. Prepoznaju se također tragovi Miroslava Kraljevića koji je 1913. umro u dvadesetosmoj godini od tuberkuloze. Izložbe Proljetnog salona koje su održane u prvim poratnim godinama, osobito one iz 1919. i 1921., predstavljale su najjasnije napuštanje tragova simbolizma i okretanje prema tzv. „čistom slikarstvu“. Slikarstvu oslobođenom literarnih sadržaja i eksploatiranje narativa preuzetih iz neposredne stvarnosti. U tom „čišćenju“ mladi su umjetnici posezali prema dvama izvorima, Kraljeviću i Cézanneu. Kraljeviću, u kojemu su nazirali one osobine koje on nije mogao artikulirati do kraja, a to je nagnuće prema ekspresionizmu, i Cézanneu od kojega su nastojali primijeniti konstrukciju slikarske površine pomoću faseta i tako se koncentrirati na tvarni jezik slike, a otkloniti iz nje alegorijske i simboličke vrijednosti
Iz teksta predgovora autora izložbe Zvonka Makovića.
Uz dopuštenje: Galerija Klovićevi dvori
