Izložba Joze Andrića „Vratiti se u vrijeme“ otvara se u atriju Muzeja grada Trogira u četvrtak, 2. lipnja 2016. u 20:00 sati.
Likovni postav izložbe koja ostaje otvorena do 14. lipnja pripremili su muzejska savjetnica Fani Celio Cega te sam autor. Radno vrijeme izložbenog postava u atriju Muzeja grada Trogira je ujutro 09:00 – 12:00 te poslijepodne 17:00 – 20:00 sati.
Iz predgovora:
Pripovijedanje predstavlja srž svjesnog postojanja. Priče su – kako kaže Richard Kerney – ono što naš život čini ljudskim, pa dodaje: „tek kad se slučajni događaji transformiraju u priču i time uđu u naše sjećanje, mi postajemo sudionici u svojoj povijesti u pravom smislu riječi.“ Ovo vrijedi kako za naše zajedničke povijesti, tako i za one pojedinačne koje pripovijedamo sebi samima, pokušavajući putem priče dokučiti tko smo i koja je naša uloga u stvarnosti. Priče se, prema tome, nalaze svuda, a važno je primijetiti kako njihova struktura nema nikakve veze sa stvarnim iskustvom našeg postojanja; ono je rascjepkano i sastavljeno od događaja koji su neponovljivi, pa zato rijetko ili nikada vezani nužnošću, odnosno smislom. Pripovijedanje, pak, uspostavlja odnos nužnosti među sastavnicama ljudskog iskustva, sažima ga i daje mu smjer. Zato je vrhunski pripovjedač sposoban iskustva čitavog jednog života (ili čak više njih) skupiti u jedinstvenu pripovijest, ne ostavljajući u njoj nepotrebnih praznina, te tako stvarajući priču koja nadrasta njega samog. Poneki ide još dalje, pa u priči sažima iskustvo univerzalnog postojanja, dato iz perspektive jednog pogleda. Haiku poezija predstavlja jedan vid takvog pripovijedanja.
Manje je poznato, ali vizualne umjetnosti također su pripovijedanje; slikarstvo se čak i rodilo u formi pripovijesti koja je putem slike našla oblik prihvatljiviji od onog verbalnog. Pa ipak, bila je to pripovijest, baš kao što svaka umjetnička izrađevina do danas predstavlja ništa drugo nego priču. Neki bi rekli da može biti i tekstom, ali to je već drugi razgovor. Netko bi ovdje također mogao pitati kakvo je to pripovijedanje predstavljeno slikom barke u uvali, ili mrtve prirode na stolu? Odgovor je jednostavan: ako je na slici prikazana samo barka, ili par komada sira uz bocu vina, onda to i nije drugo nego slika barke, odnosno sira i boce vina. I kao takva je puka empirijska činjenica, dakle bezvrijedna je. Nedostaje joj ono «prije», ali i ono „poslije“ motiva, odnosno ono što čini priču. Nedostaje joj – ako tako postavimo stvari – i ono „drugo“ što nije barka, sir i vino, ali ih preobražava u iskustvo univerzalnog postojanja. Netko treći bi, opet, mogao pitati kako je moguće u jednoj jedinoj slici, uokvirenoj četirima stranama kadra, sažeti baš sve to «drugo», to što nisu barka, sir i vino, a da pritom ne izostavimo ni barku, ni sir, a ni vino?
Tu počinje umijeće slikarstva, ali ovom prilikom nećemo govoriti o njemu. Dva su razloga. Prvo, nećemo govoriti o umijeću slikarstva zato jer se suvremene tehnike i slikarske tehnologije već odavno ne ustanovljavaju u vidu pripovijedanja. A nekada jesu. Drugo, suvremeno slikarstvojako puno govori, štoviše gotovo da ništa drugo i ne radi, ali ne proizvodi priče. Ono proizvodi tekstove, a tekstovi nisu nužno i priče. Kako prepoznajemo tekst? Tako da mu nalazimo kontekst – kao što dobro znaju semiotičari – pa stoga suvremene slikarske tekstove smještamo u najrazličitije kontekste (medijske, žanrovske, stilske, ideološke, institucionalne, diskurzivne, mitske…), te im tako dajemo smisao. Ipak, rekli smo već, tekst nije nužno i priča: prvo predstavlja bilo koju vrstu koherentnosti koju analitički provjeravamo obzirom na kontekst, dok drugo pretpostavlja kontinuirani proces promjene jednog stanja u drugo. Tekst može (neki kažu: mora) biti otvoren, ali to s pričom nije slučaj. Ona uvijek ima početak i kraj.
Uz dopuštenje: Muzej grada Trogira (sve fotografije)
