Antonija Sakoman umjetničkim procesima istražuje neuralgične točke društva i socijalne procese unutar egzistencijalnog okruženja dajući pritom osobni komentar na sveopće stanje u društvu. Propitivanje i interpretiranje društveno-socijalne i političke sfere aktualnog vremena odvija se u polju umjetničkih istraživanja koje obuhvaća različite procese spoznaje i promišljanja umjetničkog rada, ali i pronalazak osobne poetike tijekom istraživačkog procesa. Slike, kolaži i asamblaži postaju polje društvenog komentara oblikovanog potrošnim materijalima poput papira, ljepenki i različitih odbačenih predmeta pritom se direktno referirajući na konzumeristički karakter današnjice.
Rad Antonije Sakoman tako postaje socijalna bilješka suvremenog društva i vremena, ali i intimnog okruženja stvaralačkog prostora umjetnice. Korištenjem otpadnih materijala i obrađivanjem aktualnog vremena Antonija svojim umjetničkim radom formira tzv. “socijalno ogledalo”. Kritička projekcija stvarnosti u polju umjetnosti omogućuje ukazivanje na naizgled minorne, ali zapravo ključne probleme današnjeg društva. Interpretiranjem zbilje umjetnica ukazuje na silnice koje definiraju ključne odnose moći u društvu te ih potom oblikuje u mentalne mape sastavljene od vizualnih i idejnih komadića njezine stvarnosti. Osobna nota u kritici današnjice prisutna je kroz prikaz intimnih uporabnih predmeta u autoričinom radnom i životnom prostoru. Upravo unošenjem elemenata osobnog u svoj rad umjetnica problematizira pojam samoće i nesigurnosti, tj. svojevrsnog “postljudskog stanja” u koje je čovječanstvo zapalo kada su primarne društvene potrebe poput ljubavi, solidarnosti, empatije i zajedništva postepeno iščezle u okrutnoj borbi za egzistenciju i ostale nasumične privilegije povlaštenih.
Tri ciklusa Antonije Sakoman nastala tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti objedinjeni su na izložbi “Efemerni život/efemerni rezovi”, te sadržajno tumače zastranjenje zajednice, odnosno čovječanstva, prvenstveno u polju mentalnog, društvenog i socijalnog propadanja i otuđenja ističući gubitak primarnih ljudskih vrijednosti koje bivaju zamijenjene elementima moći i dominacije. Unutar kompleksnog sadržajnog korpusa Antonija istražuje različite aspekte likovnosti i načine na koje umjetnost može utjecati na promatrača.
Motiv tronošca poslužio je kao element za istraživanje forme, ekspresije i materije slike. Ispitivanjem i traženjem unutarnje vitalnosti slike Antonija je nastojala doći do apsolutne afirmacije materije. Ujedno, interpretiranjem forme tronošca na različitim podlogama (papir, platno, daska) umjetnica je istražila mogućnosti ekspresije likovnih elemenata ovisno o polazištu. Tretman boje i oblikovne mogućnosti materije ovise o njezinim sposobnostima prilagođavanju podlozi, pa tako isti motiv na platnu djeluje pročišćeno, na papiru zasićeno, dok na dasci preuzima karakter ready-made predmeta zbog popratnih elemenata već korištene podloge s ostacima boje i drugih materijala za koje je služila daska. Nedefinirani apstraktni prostor pozadine i fokus na tretmanu i različitim perspektivama, te pristupima tretiranju odabranog motiva obilježja su svih triju ciklusa.
U drugom ciklusu Antonija Sakoman koristi naslovnice novina s dnevnim aktualnostima kao ključni motiv za ukazivanje na nepravilnosti u društvu. Koliko god se izolirali od okoline i događanja na društveno-političkoj sceni, informacije direktno ili posredno dopiru do nas i utječu na naš život. Upravo nemogućnost isključenja iz vlastite okoline čini bitnu odrednicu čovjekovog stvaralaštva i djelovanja, pa tako Antonija bilježi dnevna zbivanja i aktualne političke afere, no osobnom interpretacijom prikazanog sadržaja daje vlastiti komentar na društvenu situaciju transformirajući motiv u aktivan likovni govor pojedinca koji promišlja svoj politički kontekst. Reakcija na sadržaj, ili njezin izostanak, imaju podjednako važnu ulogu jer je upravo odustajanje od borbe, kritičkog promišljanja i aktivnog sudjelovanja u zajednici možda najjači komentar na situaciju u kojoj se pojedinac našao. Izostanak emocija ili bilokakve reakcije ukazuje na stanje čiste indiferentnosti koje poprima zastrašujuće razmjere u današnjem društvu.
Posljednji ciklus ujedno je i najintimniji ciklus na ovoj izložbi, jer prikazuje životni i stvaralački prostor umjetnice. Motivima kućanskih aparata Antonija bilježi svoju osobnu priču kroz elemente svakodnevnog života. Majčin štednjak slojevit je značenjski predmet koji istovremeno ukazuje na elementarnu ljudsku potrebu za hranom, no ujedno podrazumijeva niz emocija arhetipskog značenja poput potrebe za okupljanjem članova obitelji u svrhu kvalitetnog provođenja zajedničkog vremena. Treći aspekt istog motiva dobivamo distanciranjem iz osobne priče i sagledavanjem kućanskog aparata kao dijela svačije svakodnevnice koji prljav i pretrpan hranom ukazuje na potrošački kod konzumerističkog kapitalizma u kojem živimo. Zamjena štednjaka sa skromnijim kuhalom simbolizira napuštanje obiteljskog doma, sazrijevanje i osamostaljivanje umjetnice tijekom studija, ukazujući na životne transformacije koje obuhvaćaju žrtve i dobitke, te neminovne kompromise. Višeznačnim pristupom bazičnom motivu umjetnica je uspjela ogoliti vlastitu intimu i dopustiti promatraču ulazak u osobni prostor, ujedno pred njega iznoseći kritiku konzumerističkog društva u kojem emocionalnu prazninu i osamljenost nadomještamo gomilanjem nepotrebnih stvari te kupovanjem ljubavi vlastite djece i prijatelja.
Antonija Sakoman ponire u umjetničke istraživačke procese interpretirajući tri duhovne situacije kroz koje je prošlo njezino slikarstvo. One se međusobno ne isključuju, već su duboko povezane autoričinom kreativnom nutrinom. Istražujući efemerno, Antonija dopire do onog krucijalnog kako u području slikarstva, tako i u današnjem društvu.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
