Izložba Mirjana Marović Podovi bit će otvorena u četvrtak, 18. veljače 2016. u 18 sati u Studiju Moderne galerije Josip Račić.
PODOVI MIRJANE MAROVIĆ
Pogledamo li popis izložaka ove recentne slikaričine prezentacije naići ćemo isključivo na nazive venecijanskih crkava (s jednom iznimkom, što se odnosi na splitsku Gospu od Zdravlja). Autorica dakle ne krije da je svoje motive izravno preuzela iz podnih ornamenata sakralne arhitekture blistavoga Grada na lagunama, to jest iz monumentalne ikonosfere pretežno renesansnoga i baroknoga razdoblja. Štoviše, u napomenama uz izložbu ona dodaje kako je sve te oblike i kombinacije prethodno skicirala još 1994. – 1998. za dužih boravaka u Veneciji, a u posljednje dvije godine odlučila se akvarelne predradnje prenijeti akrilikom na platno, te ostvariti definitivne verzije u reprezentativnijim dimenzijama i tehnici.
Može nas začuditi relativno duga inkubacija, već dvodesetljetna vjernost dekorativnim mramornim pločicama i raznovrsnim ornamentalnim rješenjima popločanja dostojanstvenih starih građevina. Istina je da nas može privući stroga kompozicijska logika, s jedne strane, a bogatstvo varijacija i kolorističkih odnosa, s druge. Naravno da su zanimljive i iluzionističke sugestije svjetlijih i tamnijih partija, pa ritmovi razmjena snažno kontrastiranih dionica ili pak znalačko poigravanje kružnim, kvadratičnim i trokutastim formama. Poticajan je i odnos između rozeta u kojima kao da se prostorne silnice sabiru i kvadratičnih mrežišta, koja kao da se rasprostiru i šire u beskraj.
Mirjana Marović svakako vodi računa o mnogima od navedenih značenja i izazova, ali okuplja sve te prizore i kao poglavlja neke svoje autobiografije. Kao slikarica sa sviješću o kontinuitetima, a također i kao stručnjakinja za restauriranje i konzervaciju spomenika, ona je podove mletačkih crkava vrlo sabrano motrila i upravo kontemplativno doživljala. Sabirala se i meditirala pogledom u njihove spletove i skladove, odvajajući se tako od buke mnoštva i od raspršenosti vizualnog kaosa.
Prisjetimo li se Mirjaninih izložbi i njezinih dominantnih problemskih sklopova, uvidjet ćemo kako se njezin rad kreće u paralelnim disparatnim tokovima. Jedan tok njezina slikarstva obuzet je registriranjem emotivnih raspoloženja, što se manifestira gotovo enformelnom fakturom žarke kromatike i temperamentne gestualnosti, a druga dionica, sasvim suprotno, teži konstruktivnoj, racionalnoj sređenosti, pa stoga preferira geometrizam organizacije, tvrdorubi linearizam i suzdržanu, zagasitu gamu. Prethodeća joj se izložba nazivala Inscapes – unutarnji krajolici i bila je pravi oscilogram duševnih nemira i neravnodušne slikarske reakcije kroz žive mrlje i vrtložno gibanje materije, a sad su na redu Podovi kao kontrapunkt optičkih i mentalno-programatskih nastojanja.
Ne smatramo, međutim, da je u ovom ciklusu, koji idealno povezuje njezine početke s aktualnim traženjima, Mirjana Marović lišena afektivnog uloga. Već i faktor sjećanja uključuje emotivnu dimenziju, a premda izvedba zahtijeva zanatsku preciznost sam izbor palete emanira toplinu ili svježinu recepcije. Odluka da se pozabavi oblicima „s pedigreom“ ne proturječi potrebi da se bude (i) suvremen, jer prepoznavanje strukturalnih poveznica i kristaličnih formacija nema kronoloških determinanti ni ograničenja. Disciplina i sređenost primarnih solucija djeluje zapravo dijakrono, a stanoviti „modernistički“ naglasak naći ćemo jedino u izrazitoj autonomiji slike kao dvodimenzionalne plohe. Slavna Greenbergova formulacija kako slikarstvo mora insistirati na svojoj plošnosti i dvodimenzionalnosti, jer to ne dijeli s nijednim drugim medijem, nalazi svoju potpunu primjenu u novim radovima Mirjane Marović. Svi su oblici na ovoj izložbi, naime, tipološki procijeđeni i morfološki „prevedeni“ da odgovarajuće prekriju dodijeljenu im površinu, da suvereno zauzmu pripadni im plošni kadar.
Tonko Maroević
Uz dopuštenje: Moderna galerija
