Priča Jurice Gašpara zadivila je cijelu Hrvatsku, a govori o hrvatskim svjetionicima.
Jurica Gašpar, diplomirani profesor povijesti i geografije u intervju nam predstavlja svoju veliku ljubav prema moru, svjetionicima, ali i svoj životni projekt.
36 godišnji Jurica zbog prirode očevog posla često se selio po cijeloj obali da bi se obitelj 1992. godine skrasila u Šibeniku. Rođen je 1979. godine u Makarskoj, a nakon završenog fakulteta započinje njegova avantura sa svjetionicima.
Prekrasna priče oduševit će mnoge koji gaje jednake emocije prema morskom ambijentu, a doznat ćete zanimljive detalje o kojima se jako malo zna.
U narednom intervjuu saznajte više informacija o svjetionicima i njihovoj povijesti, načinu života na „morskim kućicama“ i znamenitom projektu „Legende svijetla“ Jurice Gašpara i cijelog tima. Sve one koje zanima kako postati svjetioničar i nekoliko provedenih dana na svjetioniku, preporučujemo pročitati priču i savjete iskusnog Jurice Gašpara.
OVDJE saznajte više i o Top 7 svjetionika u Hrvatskoj
Možete li nam opisati kako je započela vaša pustolovna priča sa svjetionicima?
Moja priča o svjetionicima je duga, a nastajala je laganim koracima. Skraćena verzija te priče bi bila da sam odgojen na svjetioniku gdje sam proveo život, pa mogu reći da možda bolje poznajem tamošnji život nego ovaj na kopnu, u civilizaciji. Nakon što sam diplomirao geografiju i povijest u Zadru, želio sam napraviti rad koji će imati smisla, ali i gdje ću se ja pronaći kao osoba.
Tada mi se činilo logično napisati rad o povijesti naši svjetionika. Problem mi je predstavljala literatura koje ima nedovoljno, no uz pomoć mentora dr. Mithada Kozličića, uspjeli smo i to završiti. Tada sam za dnevne novine i časopise pisao o lanternama, no tehnički uvjeti nisu sazreli za nešto ozbiljnije.
Priča se nastavlja desetak godina kasnije kada sam upoznao redatelja i snimatelja Igora Goića, te moralnog i realnog pokretača ove priče Gordana Smadila. Krenuli smo spontano i s dobrom vizijom. Danas je to već pred završetkom. Mi smo doista obišli svih 48 hrvatskih svjetionika i zabilježili priče. Međutim, nismo tu stali jer smo tažili i nekadašnje svjetioničare, pomorce. Kako bi se reklo, svjedoke vremena.
Koliko dugo vam je bilo potrebno da realizirate ovaj projekt?
Bile su nam potrebne dvije godine da odradimo terenski dio: obiđemo lanterne, snimimo razgovore, fotografije i zabilježimo priče. Ostaje još jedan dio detalja, ali rekao bih da smo imali realan plan koji je zvučao nerealno. Ovaj dio smo završili, no sada slijedi onaj (za nas) najteži, a to je papirologija.
Koliko zapravo naši ljudi znaju o svjetionicima i životu u njima?
Malo i ništa. Prije ništa. No tko im to može zamjeriti s obzirom na nepostojanje literature o toj temi?
Budući da ste napomenuli da ste neko vrijeme života proveli na svjetioniku možete li nam u nekoliko rečenica opisati osnovne prednosti i nedostatke ovakvog načina života?
Rekao bih da se prednost i nedostaci zapravo isprepliću. Dobra strana je svakako jedinstvenost mjesta i načina života mir i suživot s prirodom, pa ako želite i disciplina koju Vam ista ta priroda jednostavno nametne. Nedostaci su izolacija, surovost vremenskih uvjeta, samoća. Strahopoštovanje spada u ono što naučite cijeniti od svega toga, jednako kao i jednostavnije odbaciti gluposti koje nameće suvremeni život kao tobožnji problem.
Koliko svjetionika postoji u Hrvatskoj te u koliko njih je moguće boraviti?
Volio bih napomenuti da je danas od 48 postojećih i funkcionalnih svjetionika, 17 njih automatizirano. Važno je napomenuti da ih je sve gradila Austro-Ugarska država i izgrađeni su u najvećoj mjeri kroz 19. stoljeće.
Plan je bio da ih bude puno više, međutim ratovi su učinili svoje, a današnja modernizacija napravila je to da ih danas ima toliko. Svjetionik je čuvano pomorsko svjetlo sa zgradom svjetioničara. No na Jadranu je preko 1200 objekata pomorske signalizacije, što ni ne čudi s obzirom na razvedenost naše obale i količinu pomorskog prometa.
Postoji li danas zanimanje svjetioničara i tko je zapravo odgovoran za njihovo održavanje?
U budućnosti za važne i udaljene lokacije svjetioničar će biti nužda, no nažalost to je zanimanje koje izumire. Od dvjestotinjak svjetioničara iz 80-ih godina prošlog stoljeća, danas ih je svega tridesetak.
Važno je napomenuti da postoji zanimanje za ovu vrstu posla, međutim malo tko to može raditi. Velika većina entuzijasta odustane nakon prvih nekoliko dana surove stvarnosti. Usudio bih se reći da je nepravedno svjetioničaru oduzeta čast koja im se mora vratiti, zbog automatizacije.
Jeste li za vrijeme snimanja imali kakva negativna iskustva i kako ste se osjećali?
Birali smo uvjete u kojima većina ne želi ići na svjetionike. Ipak su to mjesta s one strane vanjskih otoka, znači dalje od najdalje poznatog. Događali su nam se svakakvi momenti, od skorog nasukavanja, stradavanja, lomljenja jarbola, jedara, ali naglasak je ipak na to „skoro“, jer se ništa od tog nije dogodilo 
Osoba koja poštuje more, mora biti svjesna vlastitih ograničenja, kao i mogućnosti broda i iskustva posade. Uz naše pomorsko iskustvo imali smo i izuzetnog skipera, Vlatka Ignatoskog koji se s nama prošao većinu morske Sodome i Gomore, ali Zemaljskog Raja.
Kako izgleda život na svjetioniku?
Jedinstveno i neponovljivo. Smatram da postoji nešto u tom ustajanju u zoru prije izlaska sunca, a opet i prekrasnom zalasku. Važan naglasak treba staviti na intimnije obiteljsko druženje čime obitelj postaje povezanija.
Kada bi trebao izaći film o svjetionicima koji pripremate već nekoliko godina s kolegama?
Zahvaljujući Vama medijima, svjesni smo da svakim novim odgovorom na ovo pitanje pratimo odbrojavanje kojeg smo sami sebi zadali, pa je odgovornost za učinjeni posao tim veća. Evo moram svečano objaviti dvije stvari. Prvo, da smo završili terenski dio istraživanja, zapisa i snimanja.
Taj terenski dio zvao se “Avantura svjetionika” i vjerujte ne bez razloga. Knjigu bi valjalo na temelju svih dostupnih podataka napisati do kraja kalendarske godine, a dokumentarac će kroz slijedeću ugledati svjetlo dana.
Druga stvar je da ovo dvoje mislimo predstaviti kao novi biser hrvatske kulturne baštine u Europskoj Uniji i doista se nadamo podršci u tome, jer mi nemamo samo ideju, nego smo je i razradili. Zato smo i osnovali Udrugu “Lux Mediterraneum”, jer ova priča neće biti jedina. Vjerujte, u planu imamo još toga. .
Koja su vam očekivanja od projekta?
Ovo je moj „životni projekt“. Očekujem od njega kao i od života, a to je da bude buran i kvalitetan, donese poneko dobro drugim ljudima i nadogradi sve nas koji sudjelujemo u njega novim iskustvom i sličnim budućim projektima.
Preporuka osobi koja želi isprobati život na svjetioniku?
Savjetovao bih svima da se dosita preispitaju da li oni to zaista mogu.
Zašto je projekt dobio ime „Legende svjetla“?
Legende svjetla su priče o kojima pričaju svjetioničari i svjedoci njihova vremena kao i ti ljudi. Logično je da ti ljudi, zbog same prirode posla moraju biti legende svijetla.
Koje je Vaše mišljenje o brizi oko hrvatskih svjetionika?
Ako usporedimo s periodom prije 10-20 godina, mogu reći da je danas briga daleko bolja. U to vrijeme bila je sramotna i katastrofalna. Zbog današnjeg rukovodstva „Plovoputa“ (državne firme koja brine o lanternama) i realizacije stvari oko navedenih objekata, briga oko svjetionika je na puno višoj razini nego ranije. Ovim putem i njima se želim zahvaliti na suradnji u našem projektu.
Razlika života na svjetioniku za vrijeme ljeta i zime?
Ljeti se možete kupati i doživjeti iznenadne i ekstremne promjene vremena. A o zimskom načinu života savjetovat ću da pričekate i pročitate „Legende svijetla“.
Više informacija možete pronaći na sljedećim linkovima:
www.luxmediterraneum.org/
www.facebook.com/svjetionici?fref=ts
Autor: Marina Jakšić
Fotografije: Privatni album Jurice Gašpara
