Slikar Louis Fachat rođen je u Zagrebu 29. rujna 1926. gdje je unatoč ratnim prilikama i neredovitoj nastavi, 1945. godine završio gimnaziju, dobio solidno opće obrazovanje i odličnu poduku iz francuskog jezika i književnosti, te se počeo zanimati za slikarstvo.
Školovanje je nastavio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je studirao slavistiku i književnost, a na preporuku gimnazijskog profesora crtanja, odlazi u atelijer slikara Krste Hegedušića na dodatnu poduku iz slikarstva. Ti su satovi kod autoritativnog profesora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti bili su ključni za mladićev konačni izbor zvanja i životnog puta.
Slušajući mentorova predratna pariška iskustva i otkrivši epohalni značaj avangardnog nasljeđa kojeg je iznjedrila umjetnička internacionala francuske metropole, Fachat, se počeo zdušno propitivati za mogućnost studiranja u Francuskoj, slikarstva ili književnosti – nije bilo bitno – samo da se dokopa Pariza.
Uz zagovor prijatelja iz francuskog konzulata u Zagrebu budući slikar, temeljem francuskog podrijetla oca Josepha i djeda Louisa Fachata, dobiva 1948. godine francusko državljanstvo, putovnicu i stipendiju francuske vlade, čime mu je omogućen odlazak u Pariz, ali ne i toliko željeni studij slikarstva.
Morao je, naime, po dolasku u svoju drugu domovinu najprije odslužiti vojni rok u francuskoj vojsci koji mu je odnio čak tri i pol godine. Proveo ih je radeći na sanaciji razrušenog Berlina u zoni pod upravom saveznika. Tek u jesen 1951. Fachat stiže u Pariz i odmah se ciljano nastanjuje na Montparnasseu te se prijavljuje za nastavak studija komparativne književnosti na Sorbonni. Od 1952. kao izvanredni student studira slikarstvo na pariškoj L’École des Beaux-Arts.
Poslije samo nekoliko figurativnih slika i studija okreće se apstrakciji i od nje ne odustaje ni tijekom studija, niti ikad poslije. Prva izložena slika u njegovu životu bila je posve apstraktna s ritmiziranim bijelim i tamnim, gotovo crnim plohama ispunjenima slobodnim i pastoznim namazima kista. Bilo je to u Akademijinoj dvorani u kojoj su studenti izlagali svoje radove. Tom prilikom, po kazivanju sâmog autora, izbio je i mali skandal na školi, jer je zadatak bio naslikati prizor „Dijana izlazi iz kade“ i svi su donijeli figuraciju, a ja sam, te prve godine slikarskog studija, donio apstrakciju.
Budući da ga je od akademskog obrazovanja više zanimala pariška otvorena likovna škola na ulicama i u kavanama Montparnassea, Fachat se na L’École des Beaux-Arts zadržao samo dvije godine.
Premda akademska disciplina nije odgovarala njegovoj naravi boema, Fachat kaže da su te skolastičke godine bile najinteresantniji dio njegova života, jer je u školi upoznao istaknute francuske kipare Ethana Martina i Louisa Chavignera, te Ossipa Zadkina, bjelorusa židovskog podrijetla. Kipar César Baldaccini povezao ga je s pariškim art dealerom i galeristom Claudeom Bernardom.
I dalje odan Montparnasseu, Fachat 1955. godine iz Rue des Plantes seli u veći atelijer (300 m²) u Rue du Montparnasse br. 55-57 u kojem će ostati više od 20 godina. Nekoliko godina dijeliti će ga s kolegama kiparima, no većinom sam financira stanarinu, jer su mu to omogućavali prihodi od rada za arhitektonske biroe i građevinske tvrtke te od izrade fresaka za kavane u Rue des Beaux-Arts.
Sredinom 50-ih godina slikar se punim jedrima okreće nepredmetnom slikarskom izričaju postojano gradeći individualni rukopis. Kreće se u krugu umjetnika koji djeluju po načelima „slobodnih atelijera“ i u okviru neformalnih slikarskih grupa koje bujaju na Montparnasseu. Kako sam kaže, mi koji smo se odijelili od Akademije svaku smo večer odlazili na Montparnasse gdje su dolazili velikani poput Alberta Giacomettija, Kubanca Augustina Cardénasa…
Fachata su druženja u toj brojnoj internacionalnoj plejadi slikara i kipara na Montparnasseu, tijekom kojih su se sklapala prijateljstva slavnih sa manje slavnim umjetnicima – primjerice, Fachat tako upoznaje Yves Kleina, André Marfainga – privukla umjetničkoj skupini Les Ateliers du Groupe Montparnasse. Prema mjestu svakodnevnih susreta njezinih članova u kavani Le Dôme, skupina je znana i kao „Groupe du Dôme“.
Godine 1958. upoznaje slikara Gérarda Schneidera. Ovaj Švicarac i naturalizirani Francuz slovio je za jednoga od najistaknutijih predstavnika lirske apstrakcije, odnosno enformelnog krila nove pariške ĽÉcole de Paris.
Osjetivši veliku bliskost sa Schneiderovim radovima izloženima na pariškom „Salon des Réalités Nouvelles“ (1958), Fachat učvršćuje svoj respekt spram Schneiderova slikarstva i njegovih impulsa „novoj osjećajnosti apstrakcije“. Upravo tomu i Fachatovoj spremnosti da iz nasljeđa organske apstrakcije lirskoga predznaka krene u osvajanje svoga prostora nefigurativne slike zasigurno valja tražiti ishodišta za kompozicije koje je stvarao tijekom sljedećih desetak godina. Riječ je o slikama – prigušenijeg kolorita, izražajnije gestualnosti i amalgamirajućih nanosa crnila – koje će ga izdvojiti iz montparnasseovske umjetničke košnice 60-ih godina.
Od ranih 60-ih godina Fachat sudjeluje na brojnim izložbama „Groupe du Dôme“ koje ova neformalna grupa učestalo priređuje pod zajedničkim naslovom Ateliers Libres. Uz već spomenute kolege intenzivno se druži s kiparima, Peruancem Albertom Guzmánom i Mađarom Lászlóm Szabóm, zalazi u njihove atelijere i radi s njima više nego s kolegama slikarima. Može se činiti stranim, ali je činjenica da je Fachat od mnogih suvremenih mu slikarskih osobnosti, osim Schneidera još cijenio i jako volio starog Pavela Mansurova, ruskog avangardista i pariškoga umjetnika koji je i sa svojih 87 godina znao pokazati što avangarda doista jest.
Neumitni odlasci najistaknutijih članova „Groupe du Dôme“, k tomu i odlasci umjetnika koje je karijera vodila širom svijeta, dovode krajem 60-ih godina do rasplinjavanja grupe. Alberto Giacometti umire 1966., Ossip Zadkin 1967., a László Szabó i Alberto Guzmán angažirani su na drugoj strani Atlantika.
Fachat se pak izložbenim i društvenim aktivnostima okreće gradiću Issy-les-Moulineaux na jugozapadnom prilazu Parizu, gdje s nekolicinom kolega radi, istražuje, eksperimentira i svakodnevno boravi po nekoliko sati. Godinama su u tamošnjem kulturnom centru (ĽEspace Culturel) provodili interdisciplinarne umjetničke projekte pod zajedničkim naslovom „Espace 31“. U likovnim krugovima afirmirali su se izložbama naslovljenima „Salon du Sud“ na kojima je Fachat redovno izlagao i, mogli bismo reći, vodio glavnu riječ.
Tijekom 70-ih i 80-ih godina Fachat izlaže na brojnim salonima, među kojima se, osim spomenutog „Salon du Sud“ u Issy-les-Moulineauxu i „Salon de Montrouge“ u Gradskoj kući ovog gradića kraj Pariza, ističu i oni pariški, primjerice, „Salon ďAutomne“ u Grand Palaisu, S.N.A.P. (Nacionalni salon antikvara i slikara) u Parc des Exposition. i „Salon de la Porte Versailles“. Na ovom potonjem „Salonu“ otkupljena mu je slika Bez naslova (kat. 7) iz 1967. godine, za koju Fachat kaže da mu je jedna od najboljih „crnih slika“.
Fachatov život u Parizu, usuprot tomu što je vrijedno izlagao, nije bio posut ružama. Naime, kako sâm kaže, u to se vrijeme avangardna umjetnost nije prodavala, pa se morao i dalje ispomagati radom za arhitektonske biroe, a slikarstvu posvećivati tek u večernjim satima.
Financijska situacija i odnos s moćnim galeristima uvelike se mijenja nakon što je Fachat 1971. dobio Grand Prix na godišnjoj izložbi „Salon du Sud“ za sliku Kompozicija iz ciklusa „crnih slika“ (kat. 9). Postigavši punu afirmaciju postaje zanimljiv kako pariškim, tako i inozemnim kolekcionarima i galeristima. Prvu veću samostalnu izložbu u Parizu priređuje 1973. godine u Galeriji „Claude Jory“ s kojom će i u buduće usko surađivati.
Ne zapostavlja ni svoju već dobro utvrđenu bazu u Issy-les-Moulineauxu i na godišnjim izložbama „Salon du Sud“ redovito izlaže. Valja još istaknuti da je Fachat 1976. godine na tamošnjoj posebnoj izložbi
„Espace 31 – Abstractions actuelles“ za izložene slike odlikovan i posebnom počasnom nagradom Prix ďhonneur te da je 1978. godine u „Galerie 222“ priredio svoju drugu samostalnu izložbu.
Nakon niza godina provedenih daleko od obitelji poželio ih je obići, pa u ljeto 1978. dolazi u Zagreb i godišnji odmor provodi u Dalmaciji. U tišini i bez vidljivih slikarskih tragova na zagrebačkoj likovnoj sceni u Pariz se vratio s nekoliko krokija primorskih gradića. Okrenuvši se novim izazovima usredotočuje se na daljnje propitivanje slikarske materije u koju počinje unositi konture slova i elemente enformelnog grafizma.
Već krajem 70-ih godina u Fachatovim slikama prelijepe materije i raskošne patine pojavljuju se slikani grafizmi, točnije dijelovi ili u cjelini naslikana obličja slovnoga znakovlja. Slova su ovdje tek u naznakama i slikar ih raspoređuje po površini platna više kao integrirajuću kariku linija i boja, nego kao čisto likovne elemente apstraktnih kompozicija. Najava je to Fachatove orijentacije prema letrizmu kojem će se posve prikloniti 80-ih i 90-ih godina.
U zagrebačkoj Galeriji „Josip Račić“, na inicijativu slikarova vjernog prijatelja Dinka Jelića, priređena je 1982. godine prva Fachatova samostalna izložba u Zagrebu. Izlažući 20-ak slika nastalih između 1979. i 1982. godine, slikar se publici rodnoga grada predstavio istinskim majstorom apstraktne slike komponirane od grafita – znakovlja stvarnosti; tonski usklađene podloge – arhetipskog govora materije; i kolorističkih akcenata – magičnih putanja slikarovih vizija. Riječju, bio je to letrizam u jednom od svojih najboljih izdanja (primjerice, kat. 11 i kat. 17).
Zanimljivo je da je Fachat tijekom 80-ih godina, uz dominirajući letrizam, naslikao i nekoliko tzv. „skulpturalnih slika“. Taj ekskurs u skulpturalno promišljanje slike dogodit će se još nekoliko puta u njegovu stvaralaštvu i možemo ga tumačiti odmorom od plošne morfologije letrizma, ali i posljedicom slikarovih svakodnevnih susreta s kiparom Césarom, prijateljem i susjedom u Rue Roger br. 10.
Na velikoj izložbi nazvanoj „Recontre“, održanoj u Gradskom muzeju Issy-les-Mulineauxu (1983/1984), Fachat izlaže s grupom prijatelja odanih stvaranju bez sižea (Sans doute le sujet).
Slijedio je niz samostalnih izložbi i sudjelovanja na prestižnim internacionalnim likovnim manifestacijama. Primjerice, u Kopenhagenu (1984., 1986. i 1988.) u „Gallerie Præstegaarden“ koja mu je prva otkupila veći broj djela, u Centru za suvremenu umjetnost u Albisoli (1985.), u pariškoj Galeriji „Rolf Wahl“ koja mu je 1988. priredila prvu retrospektivnu izložbu te brojne druge održane u Senlisu, Saint Etienneu, Montpellieru i Parizu te Singapuru na kojima su Fachatove slike bile izložene uz radove velikana poput Alechinskog, Chagala, Dubuffeta, Tàpiesa ili suvremenika mu iz redova mlađih slikara poput Philippea Collagea ili još mlađeg Nicolasa Fostera.
S druge strane, poslije izložbe u Zagrebu, Fachat obnavlja kontakte sa zavičajem i rado prima zagrebačke kolege koji dolaze u Pariz vidjeti što se novoga zbiva na likovnom planu. K tomu, početkom 90-ih godina, kad su se zahuktale burne političke i društvene promjene u ondašnjoj Jugoslaviji koje su kulminirale vojnom agresijom na Hrvatsku, Fachat se češće druži s nadrealistima Radovanom Ivšićem i Virgilijem Nevjestićem, hrvatskim Parižanima, koji jednako kao i on ustaju na obranu svoje prve domovine. Bilo je to zbližavanje umjetnika po osnovi domoljublja pa nadilaženje njihovih međusobnih razlika u pogledu umjetničkih programa koje su zastupali nije bilo upitno.
Već početkom 1992. i do Pariza dopiru strašne vijesti iz Hrvatske – o stradanju civila, o rijekama izbjeglica i razaranju gradova, o granatiranju Dubrovnika i brojnim drugim strahotama koje su zadesile Hrvatsku. Ne mogavši ostati indiferentni prema brutalnom sprečavanju njezina osamostaljenja, u Parizu skupina istaknutih intelektualaca i umjetnika, Hrvata i Francuza, počinje pripreme za multidisciplinarno predstavljanje hrvatske kulture i umjetnosti na Festivalu u Avignonu.
Cilj je bio europskoj i svjetskoj javnosti pokazati veličinu i značaj kulturnog i umjetničkog nasljeđa i pozvati na zaustavljanje njegova razaranja. Radovan Ivšić, Annie le Brun, Jacqueline Boyer-Stanić, Didier Du Blé, Alain Finkielkraut i drugi okupili su respektabilnu plejadu suradnika iz redova pariških i zagrebačkih intelektualaca i umjetnika te priredili tijekom ljeta 1992. sjajan program: „Eclats de Culture Croate“. Uz koncerte, večeri poezije, filmske projekcije sadržavao je i likovnu izložbu naslovljenu „La Poesie dans un Jardin“ na koju je uvršteno i Fachatovo ulje Kompozicija (kat. 48).
O Fachatovu slikarskom prosedeu od kraja 80-godina sve do recentnoga vremena valja kazati da se uz postojanu prisutnost elementa letrizma javlja duktus linearno kolorističkoga grafizma koji razigrano titra u svijetu slikarovih tekstura. Njegova ulja i dalje odražavaju posvećenost materiji s memorijsko-značenjskim kodom baštinika arhaičnoga sloga apstrahirane trodimenzionalnosti, no, plošna uslojavanja boja raskošnija su i manje šablonizirana. Ranija poetika lirsko-sanjarskoga uzleta tonskoga predznaka sve više ustupa mjesto emotivnoj izražajnosti koloristički komponirane slike.
Tijekom godina koje su slijedile Fachat u Parizu stvara i izlaže jednako intenzivno. Svoju drugu samostalnu izložbu u Zagrebu priređuje 2008. Uz stručne potpore Darka Glavana, likovnog kritičara i Tugomira Lukšića, ravnatelja Muzeja Mimara, izlaže u muzeju koji već više od četvrt stoljeća nosi ime po Anti Topiću Mimari, donatoru i također višedesetljetnom pripadniku iseljene Hrvatske.
Fachat, ne želeći propustiti otvorenje ove svoje „male retrospektive“, u Zagreb dolazi desetak dana prije otvorenja i spomenutim kustosima pomaže postaviti 38 slika. Samo otvorenje proteklo je s mnogo aplauza brojne publike i njegovih zagrebačkih, pa i pariških prijatelja. Bila je to izložba koja je konačno skinula koprenu s Fachatova prinosa apstraktnom slikarstvu, letrizmu kao njegovoj posebno vrijednoj grani i uopće Fachatove artističke osobnosti koja ga izdvaja ne samo iz konteksta pariškoga slikarskog mravinjaka, nego i kompendija postmodernističkih izričaja druge polovice 20. stoljeća.
Slikarstvo Louisa Fachata, koje u Hrvatskoj nije poniklo, ali nas je obogatilo i s pravom se njime ponosimo, jedna je od najzanimljivijih poveznica glasovite ĽÉcole de Paris i hrvatske likovne produkcije u drugoj polovici 20. stoljeća.
Stoga ova monografija, osim prikaza stvaralaštva ovog autentičnoga slikara, daje i sliku kozmopolitske prirode pariške likovne scene, bilježi dodirne točke njezinih protagonista Fachata i njegovih suvremenika te afirmira umjetničke vrijednosti europskog kulturnog kruga koje smo i mi u Hrvatskoj rado preuzimali, a često puta u povijesti i gradili.
Tekst: Biserka Rauter Plančić
Uz dopuštenje: Moderna galerija (sve fotografije)
