Marijana Dokoza

Književnica, novinarka, urednica, savršen spoj u jednoj osobi, Marjani Dokozi. Žena je to s izraženim stavom i strašću za životom koja već dugo živi i radi u Njemačkoj te nam je otkrila kako se općenito promijenio način života i uloga žene u društvu, kako u inozemstvu tako i u domovini koju nosi u srcu.

W: Što biste rekli o sebi i na koji način se definirali. Marijana Dokoza, spisateljica ili novinarka?
Jedno i drugo. Meni je ta smbioza književnosti i novinarstva posve normalna, prirodna. Neki će možda reći kako je novinarstvo posao, a književnost ljubav. No, meni je ljubav i jedno i drugo. Moj način života. Pisanje novinskih članaka može biti zanat kojeg ćete naučiti ponavljanjem, ali biti uistinu novinar, to ne možete naučiti. Novinar se rađa. Ako ste u stanju prepoznati u svakoj situaciji priču, onda ste novinar. Ako prepoznate dobru priču, ako ste na godišnjem i na plaži uočite nešto što bi mogla biti priča, onda je novinar u vama. Novinarstvo jednostavno ne možete ostaviti i otići na godišnji odmor. Ono ide s vama. Ako prepoznate neku priču i možete je propustiti, niste novinar. I proza je ljubav, u nju je utkano sve ono što autor jeste. Jedno s drugim je dobra kombinacija, jer ako imate prozu u sebi, možete je unijeti u neke novinarske priče i time dodirnuti veći broj ljudi.

W: Spisateljica prije svega žena koja uspješno gradi i svoju novinarsku karijeru. Kao Hrvatica koja živi u Frankfurtu vrlo brzo postali ste glavna urednica Fenixa. Kakav je to mjesečnik i zbog čega je utemeljen?
Fenix Magazin je hrvatsko-njemački mjesečnik koji se u tri godine od izlaska svog prvog broja nametnuo kao najčitaniji i najutjecaniji medij u hrvatskom iseljeništvu. Ime Fenix dobio je po uzoru na mitološku pticu koja simbolizira novo rađanje i neuništivost. I naš Fenix je upravo takav. Stvoren je u vrijeme kada je bilo teško pridobiti čitalačku publiku u iseljeništvu, kada i tiskani medij teško opstaje u matičnim zemljama. Hrvatsko iseljeništvo je također zahtjevno i kritično. A bilo je teško zadobiti povjerenje i osvojiti čitateljstvo, jer se Fenix morao boriti za hrvatsku djecu koja su rođena, odrasla i vrlo dobro integrirana u tuđoj zemlji. U tri godine se u tome dosta uspjelo i danas tiskano izdanje Fenixa redovito jednom mjesečno izlazi u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu.

Odabirom tema i informacija nastoji se napraviti zanimljiv sadržaj u kojem će svatko moći pronaći nešto za sebe. Svojim čitateljima nudi priliku da kroz povezane, ali različite, teme upoznaju široko lice hrvatskog, njemačkog, austrijskog i švicarskog javnog života. Fenix ima i svoj portal www.fenix-magazin.com koji je prepoznat kao hrvatski portal s najviše informacija o iseljeništvu. Drago nam je da nas prate i kolege u domovini te često prenose različite sadržaje sa stranica Fenixa.

W: Važnost medija velika je kako u domovini tako i u iseljeništvu. Primjer ste jedne idealne spojnice. Na koji i način mogli ostvariti i jaču vezu s Hrvatskim medijima, prije svega sveprisutnim web portalima?
Fenix donosi zanimljive reportaže, priče o poznatima, showbbizu, modi i lifestyleu, …, prati politička i sportska zbivanja, te naravno i živote i karijere poznatih i slavnih ili onih koji će to tek postati. Novinari i fotoreporteri Fenixa biljeze zanimljive životne priče koje su dokaz da čovjeka zanima čovjek. Ono što je i u Fenixu najčitanije jesu sudbine, sretne i manje sretne sudbine, naših ljudi izvan domovine. I upravo to zanima i čitatelje u domovini. Često nas prenose mediji iz domovine. Imamo dobru suradnju i s portalom Moja Hrvatska. Ima portala i u iseljeništvu i domovini koji imaju senzacionalističan, ali nerealan pristup iseljeništvu. Oni otežavaju vezu iseljeništva i domovine. Najveći zadatak leži na novinarima koji znaju donijeti priču, a da je dobra, istinita, realna. I to vrijedi i za nas u iseljeništvu i za medije u domovini. Tek tada ćemo moći ojačati vezu.

marijana-dokoza-1

W: U modernim vremenima sve više se baca težište na ulogu žena. Kako vidite žene, njihov utjecaj u Hrvatskom iseljeništvu? Nije li se tu puno toga promijenilo?
Ako pitate od prve generacije iseljenika pa do danas, onda se doista puno toga promijenilo. Od položaja žene u društvu pa do njene uloge žene s karijerom zemlji u kojoj živi, a kroz čiju se karijeru i opet proteže to migrantsko podrijetlo i ljubav prema domovini. Puno je žena koje su predsjednice hrvatskih kulturnih zajednica u iseljeništvu i koje rade na povezivanju ne samo domovine i iseljeništva već i gradskih institucija gradova u kojima žive s Hrvatskom. Doista ih ima puno koje su kroz kulturu dosta učinile na očuvanju hrvatskog identiteta u tuđini. Ima i onih koje su, nešto drugačije dale svoj obol hrvatskom iseljeništvu. Puno je medijski eksponiranih Hrvatica u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji koje često ističu ponos jer su Hrvatice. Spomenimo samo Mirandu Čondić Kadmenović u njemačkoj poznatu glumicu pod pseudonimom Mimi Fiedler. Ona prilikom gotovo svakog televizijskog intervjua u Njemačkoj na njihovim najpopularnijim TV kanalima pozdravi Hrvate u iseljeništvu na hrvatskom jeziku, ispriča neku hrvatsku anegdotu… To možda ne izgleda kao nešto veliko, ali Hrvatima u iseljeništvu jako puno znači, a Nijemci kroz takve i slične “sitnice” bolje upoznaju i svoje hrvatske susjede i hrvatsku zemlju.

W: Pri dolasku u Njemačku zasigurno se pojavljuje puno problema. Ovih je dana to i jedna od glavnih tema u hrvatskim medijima. Kakvim Vam se čini dolazak jedne prosječne hrvatske obitelji primjerice u Frankfurt?
Čini mi se da Hrvati prilikom dolaska u Njemačku previše očekuju. Naravno, ima i iznimki, ljudi koji se dobro pripreme prije samo odluke, a kamoli dolaska u Njemačku, oni će i uspjeti. No, ima i onih koji povedu cijelu obitelj u nepoznato, jer im je neki susjed obećao posao u nekom restoranu, na nekoj građevini i sl. Potom dođu, vide da to nije baš tako kako im je obećano, često i ne uspiju ostvariti osnovne uvjete za život, a onda im je glavna adresa hrvatska katolička misija. Gotovo svaka misija u Njemačkoj ima makar jednu takvu priču mjesečno. Činjenica jest da misije ne mogu pomoći nekome urediti život u tuđini. Mogu im pomoći kratkoročno, ali srediti život, teško. Naravno, nije toliko problem posao naći, ako koliko toliko znate njemački jezik, ako želite raditi, ako ne uspoređujete rad u Hrvatskoj i rad u Njemačkoj. Morate imati na umu da je ovdje najam stanarina jako skup, a plaće nisu tako velike koliko ljudi misle. Ovdje je sve ubrzano i vrijeme je novac. Naravno, može se uspjeti, ali ne na brzinu i ako imate nerealna očekivanja. Svaki prvi iseljenik će vam to reći. I oni su uspjeli, ali trebala su im desetljeća.

W: Rođena ste Zadranka i samim time vidljiva je ljepota dalmatinskog duha u Vašem spisateljstvu. Koje su teme Vaših dosadašnjih knjiga?
Ja volim pisati o životu, o sudbinama pa se one protežu i kroz moje romane. Naranyjin plač je psihološki roman koji govori o otmici tek rođenog djeteta i majci kojoj su rekli da joj je dijete umrlo, a ona vođena majčinskom intuicijom ide na put boli koji će je na kraju dovesti do istine. Roman Grijesi je temeljen na istinitoj priči o ženi koja je u djetinjstvu bila verbalno zlostavljana od svog oca, o svim njenim tajnama koje su dovele do života kakvog nije htjela. O ženi koja želi pobjeći od prošlosti te započeti novi život daleko od problema, ne znajući da se od grijeha prošlosti ne može sakriti. Taj će roman izaći u Njemačkoj, na njemačkom jeziku u ožujku iduće godine. Imam još dva koja su u pripremi i koja bi uskoro trebala izaći na tržište.

marijana-dokoza-2W: Teško je reći koja Vam je knjiga draža, ali kada bi mogli birati koju biste knjigu predložili da se recimo snimi film ili uprizori predstava?
Već su mi rekli da bi valjalo ekranizirati Naranyjin plač jer pisan takvom dinamikom da je odličan predložak za filmsko platno. No, osim tog romana, meni je srcu prirastao roman koji bi trebao uskoro izaći a, zove se Tragovi, i govori o dvoje ljudi kojima se dogodila zabranjena ljubav. To je priča o strasti, čežnji, velikoj ljubavi, pa i erotici, ali i patnji, roman o dvoje ljudi koji se prepuštaju sudbini, muškarcu i ženi koji se neizmjerno vole, ali ona je u braku dok on nije. Kroz taj se roman konstantno preispituju osjećaji, krivnja, sudbina, bol, sreća. Pritom se ne odobrava zabranjeno, ali tu je priznanje da je čovjek nemoćan pred ljubavi, da je ono što prožima cijelo tijelo, dušu i srce neuništivo. Nitko ne može uništiti istinsku ljubav. U tom romanu će se mnogi pronaći, mislim da će dotaknuti srca mnogih.

W: Osim proze koja je prema mom mišljenju utemeljena na istinskim i čvrstim životnim situacijama pišete i na neki način pomalo provokativnu poeziju. Čini mi se da se tu osjeća jedna posebna Marijana Dokoza…
Jest, moglo bi se reći. Poezija je je odraz mene, onako kako se osjećam u trenutku. Zapravo, poezija je moje utočište, ono što ne mogu izreći na glas, ja napišem, pustim u svijet kroz stihove. NIkad ne pišem poeziju, a da je ne osjećam. Ona je poput suza, kad se isplačete lakše vam je..kad stavite na papir ono što osjećate, pretočeno u stih, lakše je. Pred poezijom ne skrivate ništa, ne važete život i situacije, na pravite sliku sebe onakvu kakvu želite da je drugi vide. Poeziji dajete svoju dušu, razgolitite se do kraja, i to čitatelji prepoznaju. Ponekad objavim pjesmu na Facebooku i bude jako puno komentara ljudi koje je dotaknula, a da ni sami nisu znali da hoće, ljudi koje ja uopće ne poznajem. To se događa jer je ljudska i istinska i ako dotiče drugog čovjeka, meni je drago.

W: Ne volim postavljati pitanje za kraj, ali jednostavno moram se zapitati na koji način je tako dobro spojena žena, majka, novinarka i spisateljica?
Potrebna je pomoć ljudi okolo vas, ljudi koji će vas shvatiti, ali i nekog tko će vas razumjeti, dati podršku kad vam najviše treba , znati što osjećate i kad ništa ne govorite i moći vam dati snagu.

Facebook Like Button