Prekrasna knjiga koja postavlja pitanje jesmo li u stanju u potpunosti shvatiti sebe ili nam je za to potreban netko drugi.
Jasper Gwyn je vrlo neobičan čovjek. Uspješan pisac koji iza sebe ima nekoliko vrhunskih knjiga, a jedna od njih je čak uvrštena na popis „Sto knjiga koje bi svatko trebao pročitati dok je živ“. Jasper ima samo jednog prijatelja, izdavača Toma i neobičnu ljubav prema javnim praonicama rublja. Gwyn je odbacio vrhunsku karijeru vrlo jednostavno. Objavio je članak sa pedesetdvije stvari koje nikad više neće učiniti, od kojih je jedna da više neće objaviti knjigu, što se slagalo i sa posljednjom – nikad više neće napisati knjigu. Svi su ga hvalili kako je napisao odvažan članak, a nakon toga ga upitali kad izlazi njegova sljedeća knjiga, kao da nisu pročitali članak, što je Jasper Gwyn je to mrzio.
Nakon nekoliko godina odmora, Gwyn je gledajući portrete shvatio kako o osobi na portretu ne zna ništa osim izgleda u trenutku slikanja, stoga je odlučio početi pisati portrete. Nije znao kako bi to trebalo napraviti, kako će to izgledati ni koliko bi trebalo trajati, uopće nije znao kako započeti. Odlučio je za početak unajmiti atelje, zatim naručiti glazbu koja traje pedeset sati i ponavlja se, a zatim je naručio žarulje koje će pregorjeti nakon tridesetak sati. Angažirao je i model, djevojku Rebeccu, koja će pozirati gola svaki dan tako dugo dok žarulje ne pregore i tek tad će portret biti gotov.
Alessandro Baricco je napisao vrhunsku priču o očajnom piscu koji je pronašao novu strast. Kad je Jasper odlučio prestao pisati, bio je na vrhuncu karijere, bogat i imao je sve što poželi, ali pisanje ga više nije ispunjavalo pa je poželio neki običan posao, a završio sasvim suprotno. U knjizi je odlično opisana njegova bezvoljnost i beznadnost, kao i sreća i ushićenje nakon što otkrije novi izazov u pisanju portreta. Napisavši desetak portreta, Jasper Gwyn je nestao i više ga nitko nikad nije vidio. Tad u središte romana dolazi njegova asistentica i prvi model Rebecca kojoj je autor ostavio svoje portrete, polako shvaćajući razmjere Jasperove genijalnosti.
Zanimljiva je ideja pisanja portreta, a Jasper kao inspiraciju koristi vrlo neobične i naizgled besmislene metode, izgledajući pritom poput luđaka. Model je svaki dan u ateljeu i ponaša se kao da je sam, dok Jasper često kasni ili odlazi ranije, sjedi i promatra bez riječi ili bilo kakve interakcije. Do samog kraja knjige teško je shvatiti kako bi taj portret trebao izgledati i što to konkretno znači, samo znamo da modeli prolaze svojevrsnu katarzu kad posljednja žarulja pregori i atelje utone u mrak.
„Kasnio bi desetak minuta, podekad i čitav sat. Radio je to svjesno. Volio ju je zateći utonulu u samu sebe, unutar zvučne rijeke Davida Barbera i pod onim svijetlom – dok on još uvijek nosi sirovost i ritam vanjskog svijeta.“
Nakon što je Jasper završio portret Rebecce, ona ga je pročitala ostavši istovremeno šokirana i zadivljena koliko je Jasper dobro poznaje. Portret nemamo prilike pročitati, znamo samo kako se sastoji od nekoliko stranica, a njegovu ljepotu možemo prosuditi samo prema Rebeccinoj reakciji.
Želja za odgovorom na pitanje kako izgleda pisani portret stvara nam napetost i zagonetku sve do zadnjeg poglavlja koje samo djelomično daje odgovor koji je opet podložan različitim interpretacijama, ovisno o svakom pojedinom čitatelju. Zanimljivo kako je pisac uspio tako kratku knjigu napuniti tolikim emocijama i zagonetkama, a nakon čitanja ove odlične knjige imat ćete dojam kao da je zapravo puno veća.
U početku kombinacija Jasperove usamljenosti i bezvoljnosti daje romanu depresivan ton – sve dok pisanje portreta, odnosno Jasperova potraga za istinskim identitetom i ljepotom u svakom čovjeku, ne učini roman pravim umjetničkim djelom. Zapitat ćete se što je smisao života, koliko zapravo znate o sebi i još ćete dugo razmišljati o tome kako bi mogao izgledati vaš portret kad bi ga netko odlučio napisati jer – svatko od nas ga posjeduje.
Izvor: Čitaj.me
