U Kuli Lotrščak od 8 do 19. 4. 2015. pogledajte izložbu fotografija mladog hrvatskog fotografa Maria Topića.
Mario Topić mladi je hrvatski fotograf, koji serijom od devet crno-bijelih analognih fotografija „bez naziva“ otvara novu sezonu ciklusa Brzo okidanje.
Fotografija ga je počela zanimati već u djetinjstvu, a nakon višegodišnjeg bavljenja ovim medijem, pronašao se u dokumentarnoj fotografiji. Interes i put vode ga ka „malim“ ljudima i njihovim životima, često zaboravljenima u užurbanoj svakodnevici „razvijenih“ civilizacija.
Ovaj put, na poziv Europske komisije, otputovao je na dva tjedna u Palestinu, u područje Zapadne obale. Za razliku od nekih drugih predjela koje je do tada imao priliku posjetiti i snimati, koji su bilo geografski vrlo zabačeni bilo društveno marginalizirani i time vrlo rijetko fotografirani, Palestina se već desetljećima nalazi na naslovnicama svjetskih medija. Brojni su fotoreporteri prošli isti put koji je i Mario Topić proputovao, snimajući tek neznatno drugačije scene i čineći vrlo zahtjevnim zadatkom pokušaj bilježenja nečega što dosad još nitko nije zabilježio. Upravo zato bismo mogli pomisliti da znamo o Palestini sve što se o njoj ima za znati. No to nije ni blizu istine. Mediji često vrlo jednostrano i distancirano prenose činjenice, zaboravljajući na subjekt. Zapravo nije da ga zaboravljaju, jer svaka ga priča mora imati, no dok je kod većine to rat, kod Marija Topić su to ljudi.
Istovremeno, autor nije želio snimiti isključivo još jedan prikaz ratovanja i ljudske tragedije. Njega je zanimalo nešto više. Serijom fotografija koju je naknadno odlučio ostaviti bez naziva želio je umjesto stradanja prikazati život.
Rat između Izraela i Palestine vodi se već preko pola stoljeća i kraj mu se ne nazire. Arapsko se stanovništo nalazi u konstantnom strahu i pod stalnom represijom, segregirano i odcjepljeno od ostatka vlastitog naroda i zemlje 700 km dugim zidom. No uz granicu, u sjeni zida, ljudi i dalje žive. Djeca se rađaju, odrastaju, zaljubljuju se, postaju roditelji, bake i djedovi, generacije se izmjenjuju… Mario Topić snimio je djecu u igri, djevojčicu sa sladoledom, dječaka kod frizera, odraslog muškarca u brijačnici, zaposlenika na svom radnom mjestu… Sve teme koje, kada ne bismo imali vizualni predložak ispred sebe, bismo vrlo lako mogli smjestiti u neki kutak puno mirnijeg svijeta. Možda baš s ciljem da barem na fotografijama portretiranim ljudima pruži malo mirniju životnu sredinu, odabrao je crno-bijelu fotografiju. Bok uz bok nalazimo nasmijana lica i podsjetnike na surovu stvarnost, a betonski zid, koji je toliko prisutan i određujući u životima arapskog stanovništva u Palestini, jednako je prisutan i u ovoj seriji fotografija, ne dozvoljavajući nam da zaboravimo s kojim je ciljem nastala.
Mario Topić je otprilike znao što može očekivati i prije nego što se uputio u Palestinu i unaprijed je odlučio da ne želi gledati postrance. Bilo koje teme da se dotakne, pa tako i kod ove, nastoji se emocionalno približiti pojedincima. Upravo je ta činjenica ono po čemu kvalitetom odskače njegova fotografija, po čemu je drugačija, snažna i iskrena, ali nikako patetična. Svakom novom serijom ukazuje na još jednu subkulturu, grupu ljudi ili čitav narod na čije je probleme razvijena civilizacija odlučila zažmiriti. Ali ipak, koliko god da je tjeskobna situacija u kojoj se protagonisti nalaze, njegove fotografije uvijek zrače ili dozom vedrine ili dostojanstva ili snage.
Mario Topić je do sada u fotografiji toliko postigao da nam je teško povjerovati da se nalazi tek u svojim ranim tridesetima. Studirao je na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je završio Dodiplomski studij snimanja, a zatim pri Akademiji likovnih umjetnosti, na Odsjeku za animirani film i nove medije upisuje Diplomski studij novih medija. Snima za brojne ugledne novine i televizije kao što su Denver Post, Forbes, Focus, Meridijani, HRT… te radi kao direktor fotografije i kao snimatelj na mnogim komercijalnim projektima. Iza sebe ima i brojne skupne izložbe te tri godine za redom osvojenu glavnu nagradu u kategoriji dokumentarne fotografije na Rovinj Photodaysu. Uz zavidan opus i sve ranije navedeno, krajnje je vrijeme da u životopis doda i prvu samostalnu izložbu.
Uz dopuštenje: Galerija Klovićevi Dvori
