Ništa se ne podrazumijeva samo po sebi pa niti njegovanje književne i kazališne baštine u što se već cijelo desetljeće mogu uvjeriti organizatori (Teatar poezije) Festivala „Miroslav Krleža“: svake se godine iznova „bore“ za mjesto (potres ih je „otjerao“ s Krležinog Gvozda, a dvorište Leksikografskog zavoda se pokazalo preskupo) održavanja festivalskog programa.
Poput svih dosadašnjih i 11. festival „Miroslav Krleža“ je trajao prvog tjedna u srpnju (kako bi okončao datumom piščeva rođenja, 7.7.) a program se odvijao u parku skulptura Akademije likovnih umjetnosti.
Zakriven zelenilom i prihvatljivo izoliran od prometne buke, program je počeo monodramom „Sjetite me se 2022.“ u izvedbi Gorana Matovića i uz glazbenu pratnju Stanka Kovačića, nastavio predstavama „Na rubu pameti“ i „Djetinjstvo u Agramu“ i završio predstavom „Ćelava Leda“ prema motivima Krležine „Lede“ i Ionescove „Ćelave pjevačice“ u režiji Sare Stanić i produkciji FAKin teatra (6.7.2022.).
Krležina „Leda“ dio je glembajevskog ciklusa i jedina je opisana kao komedija (jedne karnevalske noći) što autor naglašava kroz prikaz odnosa površnih netalentiranih kreatura – nedarovitog slikara, osrednje pjevačice i mondenog likovnog kritičara koji preziru radišnog i „neprofinjenog“ industrijalca.
Ionescova „Ćelava pjevačica“ se bavi ispraznim razgovorima i apsurdnim izjavama (kako stoji u programu „naša predstava je komedija o uzaludnosti riječi“) i moram priznati da su dramaturginja Kristina Kegljen i redateljica Sara Stanić spretno i duhovito uspjele „spojiti“ dijaloge ovih posve različitih dramskih predložaka.
Pri tome je sasvim jasno koji dio pripada kojoj drami i prijelazi među njima podcrtavaju humorističke elemente.
Budući da su sudionici u „Ledi“ neprekidno na rubu nervne krize, a bračni parovi u Ionsecovoj priči u stalnom nesporazumu, prijelazi sjajno ističu elemente građanske drame na pozadini šašavog ozračja.
Osim duhovitog sadržaja, glavni adut predstave su odlični glumački angažmani, precizni i ujednačeni.
Dok Domagoj Janković u svojem „povezivanju“ Klanfara i vatrogasca nudi očekivani ludički element (njega je, u dobrom smislu te tvrdnje, na svašta moguće nagovoriti ), Dubravku je Lelas bila prava blagodat vidjeti u ulozi histerične Melite jer je ona izvan svojeg matičnog kazališta malo vidljiva.
Luka Bulović kao slikar Aurel, Sara Stanić u ulozi neurotične Klare, uvjerljivi Pavle Vrkljan kao Urban i „otkačena“ sluškinja Hrvojke Begović izvrsno su prikazali licemjerni građanski milje.
Predstava se „naslanja“ na dobro poznate dijaloge (uz ponešto dopisanih opaski) ali su oni izvedeni vrlo dinamično i duhovito, tako da drže veselu tenziju do samog kraja. Meni je to bilo dovoljno! A vama?
Fotografija: Saša Novković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
