Izložba Lukše perka Terra incognita otvoren je u studiu Moderne galerije Josip Račić do 15. svibnja 2016. godine.
Lukša Peko
terra incognita
Danas kada svaki mobitel ima sustav za globalno pozicioniranje, teško je shvatiti da antički znanstvenici nisu shvaćali svijet u kojem su živjeli niti na razini prostog oka. Prvi rimski geograf Pomponije Mela pisao je o dvjema nastanjivim zonama – Sjeveru i Jugu koji su jedan od drugoga odvojeni nepodnošljivom ekvatorskom vrućinom koju niti jedan čovjek ne može proći, a Platonova riječ antipodes (grč. ἀντίποδες) u latinskom je jeziku promijenila značenje od onih koji su “ispod nogu”, do onih koji “imaju nogu nasuprot” pa srednjovjekovni crteži prikazuju ljude s druge strane zemaljske kugle s nogama koje im rastu iz ramena. Sveti Augustin izričito odbacuje bilo kakvu mogućnost da na drugoj strani Zemlje (dakle, u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Oceaniji) žive ljudi. Čovjek je uvijek nastojao otkriti više, istražiti nepoznato i ići dalje, kao da je povezan s tom nepoznatom zemljom na način da ju je obvezan tražiti.
Pekova Nepoznata zemlja u svome latinskom nazivu nosi arhaičnost antičkih krnjih pretpostavki o svijetu, a one, baš zbog toga što su neutemeljene, pružaju širok prostor nagađanjima i maštarijama. S obzirom na zasićenu plamenu gamu žutih i crvenih tonova, te tamnih modrih valera, možda je naznačio upravo prostor nepodnošljive ekvatorske vrućine u kojemu nijednom čovjeku nije dato živjeti. Niti nema figura na slikama ovog negostoljubivog kraja šiljatih i izlomljenih formi. Plošnost slikanja i lazurni nanosi boje u čistim tonovima, pojačavaju dojam magičnoga i snovitoga, drugačijega od stvarnosti. Točkice koje slikar strpljivo slika jednu do druge, ritmično palucaju u oku promatrača, vibriraju kao što odsjaji fatamorgane trepere nad užarenom zemljom, a taj uzorak koji se ponavlja na gotovo svim slikama, objedinjuje ih u zaokruženu cjelinu. Kontrapunkt redu, pedantnom iscrtavanju točaka i ispunama označenih polja, gestualni su akcenti primarno u crvenim tonovima, ali i poneki narančasti, svijetloplavi i ružičasti potezi preko crno-bijele podloge koja nastaje nanošenjem boje preko zgužvanog papira. Toj površini koja označava kameni otok pridodana su usitnjena crna polja koja u tom suodnosu predstavljaju kamen, na drugome mjestu oblake, a na trećemu drveće.
Zadržavanjem takve forme u promijenjenim kontekstima, naglašava se kohezija i istost te nepoznate zemlje s tisuću otoka i planina. Pojedini nazivi slika također sugeriraju mističnost, udaljenost i negostoljubivost izmaštanog Pekovog krajolika, kao što su Poviše bezdana, Plameni otok II., Ognjene stijene, Krvava zemlja, Zmijska vala, redom se nižu leksičke varijacije solarne simbolike koje bude iste asocijativne slike vatre, vrućine, žege, ljeta, jare, u jasnom dualizmu Zemlje i Sunca.
Suvremena je umjetnost gotovo u potpunosti vođena željom za društvenom relevantnošću, nastojeći se baviti aktualnim temama. U tom hermetičnom i autoreferentnom postupku, raste njeno poimanje same sebe kao snažnog i potrebitog društvenog korektiva, iako bavljenje socijalnim, gospodarskim, demografskim, političkim i inim pitanjima, može biti potpuni promašaj, ništa više od banalne dosjetke bez imalo potrebne dubine. Osjeti li se ugroženom od bilo kakve kritike, tada suvremena umjetnost postaje netrpeljiva prema drugim idejnim potkama i poetikama, prema svim ostalim materijalnim, metjerskim pređama i likovnim tkanjima, u trenutku postane agresivna prema svojoj braći i sestrama, transformirajući se u artes militantes. Posljednjeg joj se desetljeća pokušava suprotstaviti svjetski pokret čiste likovne estetike povratkom na realizam koji je i u Hrvatskoj naišao na svoje apologete među mlađim autorima, osobito onima zagrebačke Akademije (Novi hrvatski realizam, katalog izložbe, 2013.). Međutim sama ljepota – u većoj mjeri metafizičko nego fizičko stanje – nikada nije mogla ovladati umovima ljudi koji su napunjeni nemoći borbe sa svakodnevnim.
Uvijek se skrivala među misliocima i zanesenjacima, onima koji navodno više osjećaju nego rade. Stoga je
sasvim utemeljeno vjerovati kako upravo suvremena, socijalno angažirana umjetnost bolje zastupa običnog čovjeka, njegove muke i želje. Možda to i jest istina, ali je time uobičajenije bližom i dražom doživljavati verističku, harmoničnu, arhetipsku likovnost, onu koja predstavlja otklon od suočavanja sa stvarnošću, onu koja nas vodi na vrutke tihane i krijepi nam dušu. Tu je pretpostavku nužno imati na umu kada se surećemo s čistom likovnošću, sa slikom koja je radi Slike, s bojom koja je radi Boje, s idejom koja je radi Čovjeka (sic!), a ne radi Ideje. Pogriješimo li u prosudbi, začas ćemo se naći u poziciji da krivim metrom uzimamo slici mjeru i ponavljamo omiljenu zabludu alternativaca” kako je linearnost aršin, a novo vrijednost.
Lukša Peko discipliniran je slikar čija djela nedvojbeno odražavaju baš tu odliku njegove osobnosti. Istovremeno, one mu daju prostor za odmak od sebe u nepoznatog sebe. Zato je jedino prikladno što je taj prostor podsvjesnoga obuhvatio nazivom Nepoznata zemlja.
Marin Ivanović
Uz dopuštenje: Moderna galerija Josip Račić
