Izložbu „Riječi, slike i snovi“ koju su organizirali Hrvatsko dizajnersko društvo i Lauba- kuća za ljude i umjetnost, Zagreb čini petstotinjak plakata iz znatno veće zbirke kolekcionara Petra Smiljanića iz Bjelovara.
Autori koncepta izložbe i izbora plakata za izlaganje u Laubi su Petar Smiljanić te povjesničari umjetnosti Marko Golub i Tena Lovrenčić koji su ujedno i autori likovnog postava (9.-25.1.2026.).
Plakati nisu jedino područje interesa ljubitelja umjetnosti i marnog sakupljača jer su iz njegove zbirke suvremene/avangardne umjetnosti u jesen 2025. postavljene izložbe u Bjelovaru i Koprivnici.
Informativni tekst uz izložbu o plakatima (izvadak iz teksta Marka Goluba i Dejana Kršića) govori o podjeli u četiri velike cjeline koje čine filmski plakat, kazališni plakat, manifestacije i plakati – radovi pri čemu: „Ambicija ove izložbe nije samo pokazati raspon ove impresivne kolekcije, nego i pokušati kroz njene dijelove ispričati priče o tome što plakat kao medij može, koje su njegove posebnosti, gdje su mu granice i kako se one krše, koji su sve izražajni dosezi koje su generacije dizajnera i umjetnika ocrtale u mediju plakata, ali i koje su propulzivne institucije i drugi konteksti pomogli da se na području Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije formira tako snažan kontinuitet izuzetnog grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija.“
Unutar spomenute četiri cjeline postoji puno manjih zaokruženih segmenata složenih po sadržaju, estetici ili autoru pa se mogu pratiti opusi (fragmentarno) brojnih poznatih dizajnera i umjetnika (Boris Bućan, Mihajlo Arsovski, Mirko Ilić, Goran Merkaš, Matjaž Vipotnik, Vanja Cuculić, Edo Murtić) i grupa (Novi kolektivizam, Studio Imitacija života) kao i onih možda manje znanih ali jednako važnih.
Izložba djeluje kao dobar leksikon jer postav „poštuje“ ne samo likovnost i teme već i kronologiju pa se mogu pratiti promjene ne samo u vizualnom nego i u tehničkom izrazu.
Najbrojniji su filmski plakati tiskani u znatnim nakladama s namjerom da propagiraju film pa su često samo ilustrirali žanr ili prilagođenim fotografijama popularnih glumaca vabili publiku u kino (u to „davno doba“ bilo je popularno skupljati fotografija glumaca, ne samo izrezivanjem iz filmskih časopisa već i pisanjem na službene adrese odakle su stizale potpisane) pa iako su filmske plakate dizajnirali uvaženi likovni umjetnici, nije bilo ozbiljnih iskoraka.
Teoretičari smatraju da je prvu inovaciju u dizajniranje filmskog plakata unio Mihajlo Arsovski (često poistovjećen s vizualnošću zagrebačkog Teatra &TD) svojim plakatom za film Dušana Makavejeva „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ (1966.).
Posjetitelji ove izložbe svakako će naći poznata imena (točnije poznate plakate) kao što su Ferdo Bis, Zvonimir Faist ili Andrija Maurović ali bi ih moglo iznenaditi ime pjesnika Drage Ivaniševića, plodnog autora ne samo pjesničkih zbirki nego i plakata (120).
Osim plakata za starije filmove, publika će se sjetiti plakata vezanih uz različite filmske festivale (animiranih filmova koje su radili Dragić, Dovniković, Lončarić, Bourek) ili za popularne, čak kontroverzne filmove za koje su radili plakate globalno poznat Mirko Ilić („Ko to tamo peva“, Slobodan Šijan, 1980.) ili multimedijalni umjetnik Dalibor Martinis („Pad Italije“; Lordan Zafranović, 1980.) no vjerojatno će mnogima biti novost serija plakata poljskih autora za jugoslavenske filmove.
Izloženi kazališni plakati su spretno grupirani po autorima jer su često pojedini autori radili plakate za jednu ili više sezona pojedinog kazališta.
Sjećanje je varljiva kategorija ali plakati nedvojbeno pokazuju da je uz Arsovskog i Mirko Ilić obilježio Tatara &TD, da su predstave Kazališta „Gavella“ najavljivali plakati Ivana Picelja, Nade Falout i Vanje Cuculića (i ne samo njihovi), neprežaljeni Goran Merkaš radio je za varaždinsko kazalište, a na promoviranju novih kazališnih manifestacija radili su nekonvencionalni pojedinci i nove dizajnerske grupe.
Izvanredne primjerke kazališnih plakata nalazimo u radovima Matjaža Vipotnika (Ljubljana) i Baratha Ferenca (Novi Sad) no nešto posebno su veliki kvadratni plakati (2m x 2m) Borisa Bućana (1947.-2023.) od kojih šest zastiru zadnji zid Laube.
Svi su oni dobro poznati ne samo zato što su veličinom i kolorom plijenili pozornost prolaznika, nego i zato što se za odgonetanje natpisa na nekima trebalo svojski pomučiti (npr. plakat za predstavu „Kroćenje goropadnosti“ u Hrvatskom narodnom kazalištu Split,datiran 1983., zahtijeva strpljenje, poznavanje Shakespeareovog opusa i dosjetljivost pa je skoro beskoristan kao informacija ali osvaja ljepotom).
Cjelina opisana kao „manifestacije“ uključuje uz umjetničke, također sportske, gospodarske i edukativne manifestacije ali i prikaz turističkih ljepota. Možda se površno može pomisliti da su takvi plakati „manje vrijedni“ jer najavljuju jednokratne događaje, ali među autorima su zapisana velika slikarska imena.
Tako se na primjer, poslijeratno razdoblje okrenulo turizmu pa su nastali zanimljivi, vrlo moderni plakati o lijepoj Jugoslaviji (posebno su cijenjeni oni Murtićevi) dok su sportski plakati nastojali pokazati važnost sporta, pa ako su neki stariji autori i plakati možda zaboravljeni (Kljaković za Sokolski slet 1931.) maskote (lutke i crteži) nas podsjećaju na plodno razdoblje sportskih plakata (ZOI 1984. u Sarajevu kada su plakate radili čuvena svjetska imena, Univerzijada 1987. u Zagrebu), a neki su ostali vječni (Mediteranske igre, Ljubičić).
Plakati koji su sami sebi svrhom odnosno služe da bi autori „preispitali samu prirodu umjetnosti, umjetničkog djela i vizualnih komunikacija“ malo kada izlaze u javni prostor i na njima se često nalazi portret umjetnika (Tomislav Gotovac), analiza estetskih zamisli (Žuvela, Demur, Martek) ili neke poruke koje su kasnije postale njihov zaštitni znak (Trbuljak).
Izložba „Riječi, slike i snovi“ – plakati iz zbirke Petra Smiljanića pokazuje da su domaći umjetnici i dizajneri itekako razmišljali o primjeni likovnog jezika koji bi korisnicima bio razumljiv ali bi istovremeno bio suvremen i na visokoj estetskoj razini.
Iako je to tek dio zbirke, izloženih plakata ipak ima jako puno tako da je, usprkos promišljenom postavu, zbog prirode umjetnina prilično teško sabrano odjednom upiti cijelu izložbu. Naravno, rješenje je u višekratnim dolascima pa je šteta da izložba ne traje malo duže i da se o njoj ne govori intenzivnije.
Fotografije: ljubaznošću HDD
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
