Izložba Vatroslava Kuliša: Centripetalne fuge biti će otvorena u kulturnom središtu Magazzino delle Idee u Trstu, 3. ožujka 2016., u 18 sati i 30 minuta.
Kulturne i umjetničke veze Italije i Hrvatske duge su i trajne koliko i povijest našeg suživota na obalama Jadrana. Pokušaj čak i najkraće rekapitulacije tih odnosa zahtijevao bi nekoliko knjiga. Ipak spomenimo ovdje samo neke od umjetničkih osobnosti koje su ostavile neizbrisiv trag u objema kulturama – od Lucijana Vranjanina (Laurane), Jurja Dalmatinca, Andrije Medulića ( Meldole) i mnogih drugih Schiavona, pa sve do izvanredne suradnje Hrvatskih i talijanskih umjetnika u okviru pokreta Nove tendencije pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji su zajedno ispisali nekoliko najsjajnijih stranica umjetnosti obiju zemalja tih godina. Kontinuitet razmjene ideja te neprestano međusobno bolje upoznavanje podjednako su prisutni i važni danas kao što su to bili i u proteklim vremenima. Izložba kojom se jedan od hrvatskih najznačajnijih slikara proteklih desetljeća Vatroslav Kuliš predstavlja talijanskoj publici upravo je jedan takav iskorak ka boljem poznavanju onog najtankoćutnijeg i najljepšeg u duhu obaju naroda.
Radovi novog ciklusa Vatroslava Kuliša kojim se pod nazivom Centripetalne fuge predstavlja na ovoj izložbi na određen način utemeljivanje su jednog novog segmenta njegova slikarskog stvaralaštva. Riječ je o novom ciklusu sinteznih radova koji integriraju njegovo umjetničko iskustvo proteklih godina i otvaraju nove prostore na kojima će se temeljiti njegovo slikarstvo ubuduće. Usudio bih se čak reći da je riječ o jednom od prijelomnih trenutaka u njegovu radu posljednjih godina.
Vatroslav Kuliš zasigurno je jedan od najznačajnijih hrvatskih kolorista, slikar nepresušne energije koji je u svim svojim razvojnim fazama zadržao upravo svoje temeljne elemente bez obzira na to kako ih je u kojem trenutku modulirao. Taj snažan, jedinstveni duktus jest Kuliševa diferentia specifica, ona stilska odrednica koja ga čini jedinstvenim unutar korpusa hrvatskog, ali i europskog suvremenog slikarstva.
Slikarstvo Vatroslava Kuliša već se prilikom prvog susreta prepoznaje, nedvojbeno, suvremenim: ono je uronjeno u suvremenost i izniklo je iz sadašnjeg trenutka. U njemu se odražavaju sve dvojbe i nedoumice suvremene umjetnosti, a istodobno čvrsto je ukorijenjeno u tradiciju slikarstva dvadesetog stoljeća. Ova dvojnost stvara poticajnu energiju koja u Kuliševu slučaju rezultira snažnim slikarskim izričajem jasno definiranog identiteta. Kuliš nije ni danas, u doba velikog umjetničkog eksperimenta, umjetnik koji je svu svoju kreativnu energiju usmjerio ka istraživanju formalnih, tehničkih ili idejnih odnosno konceptualnih pretpostavki slikarstva, već ih prihvaća kao polazne datosti – temelje na kojima se ostvaruje njegova kreativnost, kao prostor istraživanja koji nije sam sebi svrhom, već je prirodni proces nastajanja slike.
Upravo na izravnom, impulzivnom pristupu, u kojemu tvar – boja i platno na koje se ona nanosi nisu samo sredstvo izraza već subjekt dijaloga utemeljio je Vatroslav Kuliš svoj slikarski izraz. Konačna forma djela zapravo nastaje iz interaktivnog odnosa umjetnika, kao aktivnog principa koji svojim činom pokreće pasivne principe tvari i same tvari, koja pokrenuta djeluje na umjetnika u procesu stvaranja. U ovom složenom procesu mijenja se umjetnikova percepcija, što određuje njegove reakcije, a time i tijek sljedeće faze interakcije, odnosno nastajanja slike. Kuliševe slike ne nastaju na osnovi prethodno promišljenog koncepta i razrađenih skica koje usmjeravaju proces stvaranja od prvog poteza do konačnog dovršenja. Radi se upravo o aktiviranju spontanog i izravnog pristupa slici i o procesu uzajamnog djelovanja kroz koji se mijenjaju umjetnik i supstancija –materija, sada oblikovana na neponovljiv način. Ona postaje umjetnikova otjelotvorena duhovnost, odnosno njegov stil – izraz.
Činjenica da Kuliš cijeli svoj opus, pa i ovaj najnoviji ciklus, gradi, na odnosu s prirodom, a da ga se pri tom ni na koji način ne može definirati kao pejzažista ili marinista u klasičnom smislu, razumljiva je u svjetlu dviju temeljnih sastavnica njegove slikarske genealogije. S jedne strane Kuliševo slikarstvo temelji se na iskustvu američkog apstraktnog ekspresionizma i action paintinga, a s druge na snažnoj tradiciji hrvatske apstrakcije utemeljene na pejzažu Šimunovića, Glihe i Murtića, ali i europskih slikara Vedove i Richtera. Kuliš prirodi ne prilazi tražeći neki konkretan motiv, već ju poima u njezinoj cjelovitosti, kao živući vibrantan organizam, kao poticajnu, vječno promjenjivu poetsku potku koja djeluje u svoj svojoj punini i snazi na sva umjetnikova osjetila, da bi se pokretom stvaralačke ruke materijalizirala u boji i svjetlosti slike. Proces pročišćavanja slike i otvaranja novih prostora dotad tek sporadično naznačen na njegovim platnima započet je već ciklusom Riffovi predstavljenim u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2003. godine. On za Kuliša predstavlja novu avanturu istraživanja svojega slikarstva, odnosno samoga sebe. Izložba Herbarium Pictorium održana u Muzeju za umjetnost i obrt 2007. godine u tom smislu predstavlja korak dalje: držeći se i dalje svoje asocijativne veze s prirodom kao izvorom svih umjetničkih oblika i nadahnuća, Kuliš suptilno produbljuje relaciju spram svojega drugog temeljnog ishodišta – slikarstva. Gestualnost i kolorizam ostali su i dalje glavna izražajna sredstva. Njegov pristup platnu ili u ovom slučaju papiru postao je mnogo izravniji i neposredniji, podložan trenutnom impulsu, no na neki način prepoznajemo njegov podsvjesni cilj: povratak vlastitom ishodištu – iskonskom slikarstvu. Dojam je da je interface između umjetnikove ruke i materije obostrano potpuno protočan, da nema nikakvih prepreka i šumova. Kuliš jest zadržao sve one karakteristike koje su dosad odlikovale njegovo slikarstvo, no njegov se duktus u ovom ciklusu izmijenio unijevši novu, vibrantnu dimenziju koja također proizlazi iz emancipacije materije, odnosno boje. Kuliševo slikarstvo sada je mnogo slobodnije, neposrednije, ali i sublimnije u smislu pomaka ka čistom slikarstvu. I ovim novim ciklusom slika Vatroslav Kuliš ne samo da potvrđuje prepoznatljiv identitet svoga slikarstva, već je, štoviše, uspio ostvariti suvremen, osebujan, samosvojan stilski izričaj.
Svaka pojedinačna Kuliševa slika stilski je koherentna i zatvorena kompozicija koja, kada se promatra u cjelini njegova opusa, postaje integralni dio veće cjeline, kao što je i svaki cvijet, val ili odbljesak sunca jedinstven i različit, a zapravo tvori tek djelić nesagledive freske prirodnog elementa. Taj dijalog koji Kuliš slikajući vodi s prirodom rezultirao je novim slikarskim izrazom, nabijenim iskonskom energijom, izrazom koji nikad nije samo prikaz prirodnog elementa, već je ujedno i “seizmograf umjetnikove ličnosti – duše”. Njegovo je slikarstvo u svim prethodnim fazama, pa tako i ovoj posljednjoj kojom se predstavlja na ovoj izložbi, odlikuje komunikativnost – lako povezivanje promatrača sa Kuliševom slikom. Iako bi neki mogli reći, a ponekad i kažu, da je upravo to njegov nedostatak, zapravo je riječ o potpunoj iskrenosti a time i istinitosti – onim ključnim karakteristikama koje su danas u suvremenoj umjetnosti možda i najznačajnije, kojima umjetnik prenosi svoj umjetnički senzibilitet ili ideju sugovorniku.
Miroslav Gašparović,
ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt
Uz dopuštenje: Muzej za umjetnost i obrt
