Prva izložba iz ciklusa „Zagrebački slikarski i kiparski atelijeri druge polovine 20. stoljeća“ autorice Koraljke Jurčec Kos pod nazivom „Atelijeri Medulićeva – sjećanje na zaborav“ pokazuje radove likovnih umjetnik koji su 1969. za svoje potrebe dobili na korištenje obrtničke radionice bivše kožare u Medulićevoj ulici 12 u središtu Zagreba.
U postavu Jurčec Kos (izbor djela) i Anamarije Komesarović (životopisi i katalog djela) u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (20.4.-28.5.2023.) izloženo je 185 radova 16 autora o čijem suživotu zapisuje Ive Šimat Banov: „Bilo je tu i kipara i slikara, grafičara i keramičara, kipova i slika, oslikanih tanjura i keramičkih zdjela…U bivšoj kožari kao da se nastavila drevna manufakturna narav stvari.
Tu je bilo rasprava, dugih kava, žestokih prijepora, najčešće oko umjetnosti ili politike. Bilo je, jednom riječju, svega i svačega. Pa i mene.“
Mogla bih dodati „Pa i mene“ jer ukoliko ste nekoga od umjetnika trebali, mogli ste pouzdano znati da ćete ih tamo naći (ili će vrlo brzo doći) jer im je to bio drugi dom.
Većina prvotnih korisnika više nije među nama, ali ni danas ti prostori nisu prazni (iako su pomalo „stišani“), pa ako ih Kairos ne mimoiđe…
Iako se na izložbi nije uvijek mogao dosljedno sprovesti princip „jedan umjetnik – jedna dvorana“, odličan izbor radova ističe posebnost svakog likovnog izričaja a postav dočarava zasebnost atelijera, čak i onda kada u istoj dvorani izlaže više umjetnika jer se pronalazi zajednički nerv: staklene skulpture Mile Kumbatović (1915.- 2004.), morske krajolike Nataše Cetinić (1940.- 2001.) i drvena jedra Šime Vulasa (1932.- 2018.) povezuje mediteransko ozračje.
Uz ulja Josipa Zlatka Biffela (1933.- 2018.) izloženi su njegovi manje poznati, prekrasni mali akvareli, koji su tematski na tragu slika ali obilježeni dodatnom krhkošću i ljupkošću.
Neki su radovi „napustili“ izložbeni prostor „svojeg“ autora, pa je portret Stipe Sikirice (1933.), rad Nataše Cetinić, izložen uz Sikiričine skulpture (mahom portrete), dok je „industrijska skulptura“ Mile Kumbatović, izuzetni željezni torzo naslovljen „Ozračena žena“, smješten na hodniku jer njegov izgled ne „trpi“ nikakvo susjedstvo.
Kiparica Marija Ujević Galetović (1933.-2023.) pokazala se također kao izuzetna slikarica o čemu uvjerljivo govori „njezina soba“.
Miljenko Minja Bosanac (1938.-2007.) s pomalo nadrealnim prizorima i Francina Dolenec (1930.) sklon cvjetnim motivima vrlo dobro dijele isti prostor, kao što to čine Ivan Kožarić (1921.-2020.) i Ljubomir Stahov (1944.) s grafičkim radovima (Kožarićev cijeli atelijer nalazi se u MSU Zagreb, a Stahov i dalje stvara u Medulićevoj ulici).
Petnaest „razlomljenih“ gipsanih figura iz ciklusa „Čaj u pet“ Stanka Jančića (1932.-2018.) veselo se „valjaju“ po podu, Tomislav Ostoja (1931.) u dvije sobe izlaže slike i skulpture (obilježene pritajenom erotikom), a Jure Labaš (1935.) skulpturama i instalacijama „promovira“ grube materijale.
Geometrijske slike Zlatka Šimunovića (1936.-1995.) i njegove mobilne skulpture (koje se ne smiju ni dirati a kamoli pomicati!) moćnim bojama završavaju ovu zanimljivu izložbu, ali da bi došli do njega, mora se proći kroz sobu ispunjenu nježnim drvenim reljefima s prikazima godišnjih doba (uz dodatka brončane skulpture „Ptica sunce“) Dore Kovačević (1951.) i serije crteža iz knjige „Pobuda svjesnom trajnom postojanju“ Stanka Vukadina (1935.) postavljenih duž zidova hodnika.
Uz svakog autora je fotografija i životopis, a nastojala se prikazati atmosfera u Medulićevoj 12 (Goran Vranić). Informativan i lijep katalog (grafičko oblikovanje Bachrach & Krištofić) ostat će kao podsjetnik na jedno prošlo „herojsko“ doba, jer svako vrijeme stvara svoje kriterije i dvojim da će se ponoviti ovakav naraštaj („Znam da će još biti mladosti /ali ne više ovakve/ u prosjeku 1938…“ kao što proriče Arsen Dedić (1938.-2015.) u pjesmi „Ne daj se Ines“).
Nakon izložbe posvećene atelijerima u Medulićevoj 12, u Galeriji Klovićevi dvori spremaju izložbe o umjetnicima u Atelijerima Žitnjak i Dvorcu umjetnika Oršić- Jakovlje, a ja se potajno nadam da tu neće stati.
Fotograf Goran Vranić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
