Podrhtavanje zagrebačkog tla oštetilo je i zatvorilo brojne galerijske i muzejske zgrade pa su se među njima našla i dva paviljona, Umjetnički paviljon i Meštrovićev paviljon (HDLU), koji su, usprkos nedostupnosti vlastitih prostora, nastavili s radom prilagođujući se novim uvjetima.
Fotografska izložba Inie Herenčić „Nosila sam češer u ruksaku“ u Galeriji VN (i čitaonici, Ilica 163a) pripada programu „Meštrovićev paviljon u gostovanju“ (15.1.- 7.2.2026.) a zahvaljujući veličini radova, postavu i velikim izlozima, izložba je vidljiva i s ceste.
Izložbu prati mali katalog iz kojeg navodim autoričin zapis jer je izložba, očito, više od onog što je dostupno oku: „Projekt „Nosila sam češer u ruksaku“ razvija se kroz introspektivni i intuitivni proces u kojem koncept ne prethodi radu, već se formira kroz čin promatranja, kretanja i emocionalnog reagiranja na svakodnevne prostore.
Fotografije nastaju prije racionalizacije, u nastojanju da se uspostavi prostor između svjetla, tijela, pokreta, mjesta i osjećaja. U tom međuprostoru istražujem odnos vanjskog svijeta i unutarnjih stanja – područje u kojem se percepcija, memorija i osjećaj susreću prije nego što se oblikuje u značenje.“
Budući da u postavu fotografija nisam vidjela jasnu namjeru (osim da svaki motiv „diše“ ali da se ne odvaja od ostalih), pomislila sam da izložba odražava svakodnevnicu: pamti se (ili snima) kako što naiđe bez unaprijed poznatog rasporeda.
U šumi se sagnemo pokupiti lijepi češer (prvotno me začudio naslov izložbe ali sam se potom sjetila da su češeri nerijetko „materijalni“ dokazi naših šumskih izleta; cvijeće se ostavlja cvasti, a jestive bobice se pojedu), na obali je plijen zavodljivi oblutak, dok se krećući među ljudima pamti nečiji osmijeh, pogled, riječ ili postupak…
Dakako, kasnije se sve te „sitnice“ dostupne ruci, oku ili samo pohranjena u mapi sjećanja mogu „dekorativno“ složiti ali mi se čini da Inia Herenčić nije tome sklona.
Izgleda da joj je podjednako važna djevojčica koja „meditira“, jagoda na tanjuru, tetovirana muška leđa, dio tijela koji tek daje naslutiti o kome radi, igra školice na asfaltu ili zanosni krajolik čije je zelenilo prigrlilo tijelo mlade žene…
Sklona sam istražiti pozadinu ili izvor nečijeg likovnog rada (slike starih majstora gurnule su me u prostore biblijskih priča, povijesnih zgoda, tradicionalnih običaja i nepoznatih rituale i upravo su me njihova iskustva nagnala da stječem vlastita) pa sam odlučila proširiti svoje znanje o radu Inie Herenčić (do sada sam vidjela dvije njene izložbe, diplomsku „Tu ništa ne raste samo od sebe“ Galerija ADU f8, 2022. i onu prognanu iz Sinja „Susret na Tromeđi“ Galerija KIC, 2025.) pa sam otišla na njenu stranicu gdje su fotografije iz obiteljskog života, s putovanja ili nekih događanja.
I svugdje je ona svoja, uvjerljiva i uvjerena u ono što radi, puna ljubavi prema onome koga (ili što) fotografira i ujedno puna poštovanja prema činu ili samom procesu.
Meni kao promatraču djeluje da ona u svakom trenutku prepoznaje povezanost između sebe i onoga oko sebe, bez obzira radi li se o djetetu, dalekim planinama, cvjetnim laticama ili moćnom zdanju. A ukoliko joj se ruksak učini prelaganim, optereti ga češerom!
Fotografije: Juraj Vuglač (postav), Inia Herenčić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
