Gradnja babilonske kule tako je naljutila Jahvea da ju je, ne samo razrušio, nego je odmah ljudima pomiješao jezike kako se više ne bi mogli međusobno sporazumijevati.
Svojim umjetno stvorenim „međunarodnim jezikom“, kratko nazvanim esperanto, Ludwik Lejzer Zamenhof (1859.-1917.) pokušao je doskočiti vrhovnom biću, no jezik se održao uglavnom samo među entuzijastima.
U međuvremenu je jedan drugi jezik, potpomognut silom i novcem, uspio postati međunarodnim, a to je engleski jezik.
I dok čak zadnje selo u kojem žive pripadnici dvaju različitih naroda posjeduje dvojezične natpise, velike manifestacije se svojevoljno odriču lokalnog jezika i prihvaćaju engleski jezik.
Tako se ovogodišnja 58. Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji jednostavno nazivana Venecijanski bijenale (11.5.- 24.11.2019.) održava pod naslovom „May you Live in Interesting Times“, kako ju je nazvao umjetnički direktor Ralph Rugoff (1957.) te u tom duhu osmislio središnju izložbu.
Za tom su idejom također mogli posegnuti umjetnici kao predstavnici svojih država, mada ih taj naslov nije obvezivao.
Meni osobno zanimljiv je fenomen, kako nitko nije imao potrebu ovaj naslov prevesti na lokalni, talijanski jezik i da bi na engleskom bio i da ga nije smislio američki kustos.
Pozabavit ću se usput značenjem naslova koji kolokvijalno možemo prevesti: „Da Bog da živio u zanimljivim vremenima“, jer u takvom obliku izreku sami rado izričemo, označavajući je kao kinesku kletvu.
Naime, pojam zanimljivih vremena vezuje se uz turbulentna, nerijetko neugodna događanja (ratna, krizna, promjenjiva s negativnim posljedicama).
Budući da pametne i iskustveno točne izreke rado pripisujemo drevnim i egzotičnim narodima, kakvim nam se Kinezi, mada vrlo prisutni među nama, još uvijek čine, nije neobično da je ova izreka vezana uz njihovu prošlost.
Međutim, to je prilično upitna tvrdnja, jer je izreku u Rugoffovoj varijanti prvi puta izrekao (1936.) britanski državnik Austen Chamberlain (1863.-1937.) pozivajući se na kinesku tradiciju, o čemu brojni izvori dvoje.
Kako bilo, izreka je znakovita i činjenica da je prihvaćana njezina slikovita pozadina, pokazuje da ponavljana priča postaje vjerodostojna.
Na tragu zanimljivih zbivanja odnosno dinamičnih promjena jest i nastup hrvatskog multimedijalnog umjetnika Igora Grubića (1969.) s projektom „Tragovi nestajanja“ (foto esej u tri čina, 2006.-2019.) uz uglednu kustosicu Katerinu Gregos.
Nakon što su se hrvatski predstavnici na Venecijanskom bijenalu, nakon višegodišnjeg lutanja, napokon „dočepali“ prostora u Arsenalu (nekadašnji zajednički, jugoslavenski paviljonu u Giardinima koristi Srbija), ove se godine Hrvatski paviljon smjestio u 300 četvornih metara prostran dvodijelni prostor, nekadašnju stolarsku radionicu (što je bila zadnja namjena od 16.stoljeća na ovamo) pod nazivom “Salon Verde“ u četvrti Santa Croce nedaleko Fondazione Prada (kada izađete iz brodića – vaporetta na stanici San Stae pronađite neko starodrevno biće iz susjedstva koje će znati o čemu govorite!).
Za koncept i umjetničku izvedbu ovo je vrlo zanimljiv prostor, doduše malo izvan nogu, ali su zato Grubićeva ideja i realizacija izvanredni.
Serija fotografija na zidovima pod nazivom „Divlja kuća“ prati nastajanje (i nestajanje) naselja beskućnika u vrtnim kućicama uz zagrebački Rotor, koje bivaju porušene zbog rekonstrukcije rotora (mada nije sasvim jasno zašto su smetale).
Međutim, poput one scene iz filmskog „westerna“ u kojem šerif tvrdi da mu je za otpor nasilničkoj bandi dovoljan jedan čovjek i ovdje imamo jednog ustrajnog oko kojeg Grubić plete priču (Werner Bašić) – serija fotografija kojom se prikazuju stambene improvizacije kojih se ne bi posramio ni istinski avangardni dizajner.
Cjelina nazvana „Filigranski pločnik“ (svaka sličnost s Azrinim albumom iz 1982. je …) u ladicama krije obilje fotografija malih slikovitih obrtničkih radionica i dućančića snimljenih po zakucima makedonskih gradova, u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Istambulu koji se na očigled pretvaraju u nekakve takozvane glamurozne, ali u suštini bezlične prostore (svugdje jednake kafiće, prodavaonice, butike).
Treća cjelina fotografskog dijela izložbe nazvana „Dekonstrukcija tvornice“ prikazuje ono što ublaženo nazivamo industrijskom baštinom a zapravo su tvornice prepuštene propadanju.
Zahvaljujući devastaciji vezanoj uz vremenski i ljudski faktor, dobivamo dopadljive fotografske zapise i zastrašujuću spoznaju o vlastitoj stvarnosti.
U drugom dijelu Paviljona vrti se animirani film „Kako se kalio čelik“ (naslov, ali ne i radnja preuzet je od istoimenog romana Nikolaja Ostrovskog (1904.-1936.), ruskog predstavnika književnog socijalističkog realizma) koji u manje od trinaest minuta prikazuje posjet oca (autorovog) i sina napuštenoj tvornici, nekadašnjem očevom radnom mjestu i kroz naglašeno emotivni pristup pratimo ne samo očevo prisjećanje, već i sinovljevo prepoznavanje.
Umjetnički angažman Igora Grubića vrlo rječito ukazuje da se umjetnički i društveni angažman nerijetko mogu poistovjetiti, što me podsjeća na jednu nepravedno zaboravljenu tvrdnju njemačkog filozofa Karla Marxa (1818.-1883.) koja glasi: „Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da ga se izmjeni.“
Fotograf Bojan Mrđenović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
