Nezavisna organizacija ekscena (Eksperimentalna slobodna scena) promiče i afirmira suvremeni ples i druge izvedbene umjetnosti pa se tu našao i program nazvan „Cirkuska zona“ koji u Centar za kulturu Sesvete, uz participativne cirkuske radionice, donosi suvremene cirkuske predstave kakva je i autorski projekt „Kraj kojeg ne znaš“ Jasmina Dasovića (režija, dramaturgija, oblikovanje zvuka, svjetla i videa) u produkciji „Tricycle Trauma“ (6.2.2026.).
Projekcija na vertikalnoj plohi prikazuje šahovsku ploču (video Filter) s figurama koje povlači neki imaginarni šahist, a njihove pomake slijede izvođači premještajući se po vizualno sličnoj „ploči“ na tlu (scenografija Maxime Weinmann) često praćeni izazovnom glazbom.
Pokreti su kontrolirani (scenski pokret Ivana Pedljo i Frane Meden) ostavljajući dojam lakoće pa se na čas stječe dojam da se radi o jednostavnoj izvedbi.
Ubrzo postaje bjelodano da su pokreti i vješto izvedeni padovi koji okončavaju svaki segment predstave nakon kojeg se svi dižu neozlijeđeni i orni za nastavak posljedica tehničkog znanja, vježbe i spretnosti izvedbenog tima (Mladen Vujčić, Frane Meden, Ivana Pedljo, Jasmin Dasović, Nikolina Komljenović, Nives Soldičić, Nikola Milić).
Budući da su oni „samo figure u velikoj povijesnoj šahovskoj igri“ odjeveni su jednako i bez posebnih oznaka (crna odijela, bijele košulje, bosih nogu) osim u početnoj sceni (Smother Ourselves; svaka scena je obilježena naslovom na engleskom jeziku) kada su zaogrnuti plaštevima i kada postoji nekakva mogućnost identifikacije.
Moram priznati da gledajući predstavu nisam uspijevala racionalizirati ili prepoznati mnoge scene, no budući da me je predstava očarala svojom posebnošću, počela sam tragati za elementima navedenim u pratećem letku.
I tako sam otkrila čudesnu pjesmu „The Dead Flag Blues“ skupine „Godspeed You!Black Emperor“ (i ne samo nju), podsjetila se na film „Sedmi pečat“ Ingmara Bergmana, u četiri šahovske figure konja prepoznala sam jahače Apokalipse i saznala da „Helter Skelter“ nije samo pjesma sastava „The Beatles“ nego da se vezuje i uz masovnog ubojicu Charlesa Mansona i njegovu „Obitelj“ a onda je tu negdje i Knjiga „Otkivenja“ zvana još i Ivanova Apokalipsa…
Ništa od nabrojenog ne zvuči veselo a to je tek dio onoga čemu svakodnevno svjedočimo osobno ili putem medija: neprirodne vremenske promjene, užasne nepogode (zovu ih riječju za sudnji dan – kijamet), čudne boleštine, agresivni nerazumni vladari i brojni ratovi (na popisu nedostaje samo onaj najrazorniji)…
Sve vidimo ali slabo marimo jer ili ne razumijemo ili ne vjerujemo jer su nas već toliko puta strašili apokalipsom a od toga nije bilo ništa: mi i dalje nastanjujemo ovaj planet sustavno ga razarajući.
Naslov predstave „Kraj kojeg ne znaš“ poigrava se rečenicom „The Devil You Know“ koja u cjelini glasi „Bolje vrag kojeg znaš nego vrag kojeg ne znaš“ i podrazumijeva da se lakše hvatamo u koštac s nečim poznatim koliko god bilo gadno, jer ono „nešto“ nepoznato može biti još gadnije.
Nakon redanja više od sedamdeset stvarnih ili metaforičnih apokaliptičnih situacija (sve završavaju padom/smrću sudionika), pozornica tone u mrak a jedino svjetli natpis „to be continued“.
Predstavu sam gledala s grupom srednjoškolaca koji su otišli u tišini i šteta je da ih nitko nije pitao što su oni u ovoj , naoko dopadljivoj no duboko uznemirujućoj predstavi, vidjeli, čuli ili prepoznali. Jer mogla bi ih budućnost zaskočiti.
Fotografije: Kristijan Cimer, Denis Stošić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
