Likovi iz brojnih Shakespearovih djela vremenom su napustili svoje literarno stanište (a imali su za to preko četiri stoljeća) da bi se uključili u svakodnevicu: nesretnim se zaljubljenicima nadijevaju imena Romea i Julije, Hamlet je postao opći naziv za neodlučnog intelektualca a imenom lady Macbeth opisuju se manipulatori (za razliku od Macbetha koji pripada poglavlju „kazališnih prokletstava“).
Budući da je „Bard“ ipak pisao za scenu, njegovo je djelo i dalje živo, a odabir naslova ovisi o ukusu pojedinog „kazalištarca“.
Putujuća kanadska kazališna skupina La Fille du Laitier (Mljekarska kći) utemeljena je 2015. kako bi kombijem „dostavljala“ kazališne predstave različitoj publici i tako ih, možda prvi put, „suočila“ s kazalištem.
Osim što igra u kombiju, skupina uspješno sudjeluju na festivalima pa su s novom predstavom „Tihi Macbeth“ (Macbeth Muet) Marie-Helene Belanger Dumas i Jona Lachlana Stewarta u režiji potonjeg „obišli“ 55. međunarodni festival kazališta lutaka – PIF u Zagrebu, Hrvatska (KUC Travno,18.9., gdje je nagrađena s Grand Prix „Milan Čečuk“) i 16. međunarodni bijenalni festival suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2022. u Ljubljani, Slovenija (Šentjakobska scena, LGL, 23.9.), a na toj turneji u rujnu 2022. igrali su još u Sofiji (Bugarska) i Mariboru (Sloveniji).
Opisana u festivalskim programima kao „reinterpretacija Macbetha“ odnosno „lutkarska destrukcija“, predstava „Tihi Macbeth“ pokazuje odlike nijemog filma (što dodatno ističu prateće izvedbe poznatih zabavno-glazbenih pjesama) pri čemu u jednosatnoj predstavi ne manjkaju ni likovi, ni zbivanja, ni emocije zapisani u dramskom predlošku.
To pripisujem promišljenom ispreplitanju koreografskog nastupa glumaca (Marie-Helene Belanger Dumas i Jeremie Francoeur) s njihovom animacijom predmeta i uporabom natpisa koji pojašnjavaju obiteljske živote Macbetha, Banqua i Macduffa te razloge Macbethovog poraza.
Stol prekriven bijelim stolnjakom (Cedric Lord) u koji se nakon pojedinog zločina „zamataju“ ostaci i odbacuju u kantu za otpatke, služi kao pozornica iza koje stoje glumci odjeveni u bijele košulje i lica premazanih bijelom bojom, koji na jasan i jednostavan način pričaju priču o usponu samozvanca, njegovoj moći, pohlepi i okrutnosti.
Vještice su oblikovanu poput malih crnih papirnatih „kruna“ ( o čijim proročanstvima saznajemo iz šturih ispisa) i mada djeluju bezazleno, njihov sljedeći nastup postaje neprijatan.
Odlično su prikazani pojedini dramski likovi: Macbeth i lady Macbeth su sami glumci (bijela lica pokazuju da su likovi a ne ljudi), kralj je igraća karta (kralj herc), Banquova obitelj je prikazana plitkim plastičnim tanjurima s crnim krugovima na mjestu očiju (supruga ima „vrpcu u kosi“, a sin je tanjurić), dok su Macduff i njegova supruga dvije rukavice, ratnička i mekana vunena.
Prilikom prikaza pojedine obitelji proizlazi da su sve djeca ili pomrla ili pobijena, a njihove su smrti djelovale jezivo: nakon odlično osmišljenog spolnog općenja pojedinog para, otvarala bi se kutija ispunjena kokošjim (bijelim) jajima i nakon što se izvadi pojedino jaje (dijete), nehotice ga se (u slučaju prirodne smrti) ili agresivno (u slučaju umorstva) zdrobi pri čemu curenje sluzavog sadržaja sugestivno ukazuje na prestanak života što je istinski zastrašujuće (uz mimiku protagonista!).
Sličnu nelagodu izaziva trganje plastičnih tanjuri (uz neugodan zvuk), udaranje rukavicom o stol ili „rijeke krvi“ koje teku iz predmeta i glumaca.
Pri spomenutim prizorima dolazilo je do emotivnih ispada publike („Joj ne, nemojte“) što je Jeremie Francoeur pojasnio: „Predmet nije živ, ali mi ga oživimo i onda ubijemo.“ I doista, predmeti gube prvotne, uobičajene odlike i poprimaju nove zahvaljujući glumcima koji su im „udahnuli“ nove funkcije/živote.
Tako jaje prestaje biti puka namirnica i postaje dijete koje umire pred našim očima. Valja dodati, da usprkos „krvavih“ scena, u predstavi ima duhovitih dijelova izazvanih nekom grimasom ili uporabom pjesama, osobito na samom kraju.
U zadnjim scenama predstave, sa ploča (koje „ogorčeno“ donosi Marie- Helene Belanger Dumas) čitamo proročanstvo da Macbethu ne može nauditi čovjek kojeg je rodila žena ( pa se osjeća sigurnim ne znajući da je Macduff rođen „carskim rezom“, pa ga, tehnički, nije rodila žena) i predstava završava zaključkom da je Macbeth „fate fucked“.
To je sve jako razveselilo jer nas je Macbeth svojim postupcima zbilja razljutio!
Često dok gledam predstave, posebno ako me ostavljaju netaknutom (misaono i osjećajno), pokušavam naći nešto dobro u njima. Predstava „Tihi Macbeth“ nije mi pružila tu priliku, jer me je odmah cijelu „zarobila“: um kako bih pratila i analizirala izvedbene postupke, a srce kako bih uživala u pukom gledanju.
Fotografije: Ivan Špoljarec
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
