Dobrom izložbom nazivam onu, koja osim što pokazuje izvrstan umjetnički opus, znalačkim postavom ističe najlucidnije autorove odlike: povezuje bliska likovna razmišljanja bez obzira na vrijeme nastanka, ukazuje na pomake ili privrženost određenoj ideji, svojom se vizualnim skladom zavlači pod kožu promatraču i pomiče granice očekivanog.
Mnogi priznati likovni umjetnici imaju zadani „rukopis“ kojim često izlaze u javnost, pa iskusni motritelji obično znaju što bi mogli zateći u izložbenom prostoru.
No, oni koji su sebi vjerni, ali vole balansirati na rubu između isprobanih i neistraženih ideja, oni mogu iznenaditi.
Monografska izložba crtača i slikara Zlatka Kesera (1942.) postavljena u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori (10.9. – 31.10.2020.) nudi uvid u Keserov opus, istovremeno znan i iznenađujući, što je postignuto izvrsnim odabirom radova postavljenih na izuzetno promišljen način te dodavanjem najnovijih radova nastalih u doba korone (skulpture-igračke i digitalna umjetnost).
Autorica izložbene koncepcije Jasmina Bavoljak, koja je zajedno s autorom odabrala i postavila djela, nesumnjivo je „duša“ izložbe, jer mi se čini, da bi bez nje Keser sasvim zadovoljno dalje živio (i stvarao) bez izložbe.
Iako nisu prezali od grupiranja slika prema ciklusima, slikar i njegova suradnica nisu robovali nikakvim zadanim elementima, već su prepustili slikama da se „povezuju“ i stvaraju logične cjeline.
Kesera mnogi možda poistovjećuju s jakim bojama (što nije posve pogrešno), ali se tek na ovoj izložbi može vidjeti njegova tamna strana (radovi iz ciklusa „Teleportacija“, „Androgini“ ili razno-razne „melankolije“).
Na izložbi su najviše zastupljene slike velikih formata i mada se često na njima pojavljuje motiv glave/lica, teško je govoriti o Keserovoj figuraciji.
Osobno, uvijek imam dojam da su te slike naslikane kako bi se prikazao osjećaj i to nerijetko neprijatan.
Za naslovnicu kataloga izabrana je slika „Autoportret na rubu živaca“ (2011.), prema mojem sudu, arhetip Keserove dvojnosti: mrak naslikan vedrim bojama!
Kao protuteža velikim formatima slika koje su rahlo raspoređene po izložbenim prostorijama tako da „dišu“, mali crteži su „načičkani“ po zidovima bez međusobnog razmaka, pa se doista treba angažirati pri razgledavanju.
Mada naoko djeluje da su nastali spontano i bez razmišljanja, ipak se (barem u ovim odabranim) može razaznati određena misao vodilja.
Kesera sam uvijek doživljavala kao vedru osobu sklonu zafrkanciji, a čini mi se da je upravo „ koronski“ skulptorski opus izveden u drvu (2020.) najbolji dokaz tome: od razigranih šarenih oblika do šašavih naziva („Ptica zajebica“, na primjer).
Keserova sklonost šali sačuvala se u brojnim anegdotama, pa i u ovoj kojoj sam osobno svjedočila: susjed s Trešnjevke posjetio je slikara u ateljeu na ALU i sjeo za njegov stol, na što ga je Keser ozbiljna lica upozorio da pazi kako mu ne bi nešto kapnulo na papir, jer će on onda morati oblikovati svoj crtež oko te mrlje!
Nisam sklona nagovarati ljude na posjet izložbama, ali mislim da ova Keserova izložba predstavlja izuzetno dobro osmišljeni likovni događaj i istinsku vizualnu terapiju.
Fotografije Darko Bavoljak/Galerija Klovićevi dvori
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
