„Ona je majka svih laži jer postoji neka cenzura koju je moja baka stvorila u kući. A za mene je kuća samo simptom društva.
Naše male obiteljske priče u kući samo su simptom drugih, većih (…) a mi smo otkrili majku svih laži – to je laž o skrivenim tijelima.
Ne tražimo krivce; mi samo pokušavamo razumjeti odnos prema istini“ objasnila je marokanska redateljica Asmae El Moudir (1990.) u jednom od razgovora o svojem višestruko nagrađivanom filmu, koji je nazvala „Bijele laži“, ali se na međunarodnom tržištu pojavio naslovljen „The Mother of All Lies“ („Majka svih laži“) a u natjecateljski program na 20. ZAGREBDOX- Međunarodni festival dokumentarnog filma (14.-20.4. 2024.) uvršten je pod naslovom „Laž nad lažima“.
Na snimanje ovog filma redateljicu Asmae El Moudir potaknulo je otkriće da ne postoji ni jedna fotografija iz njezinog djetinjstva, a onda je saznala da je baka, neprikosnoveni obiteljski autoritet zabranila bilo kakvo snimanje.
Da bi otkrila što se krije iza zabrane, Asmae je nagovorila svojeg oca da u iznajmljenom ateljeu od gline izgradi minijaturnu četvrt u kojoj su živjeli u Casablanci.
Prema informacijama, osam su mjeseci radili figurice i kuće da bi se napokon pojavila priča koju Asmae godinama snimala (500 sati materijala) i u kojoj, na različite načine sudjeluju članovi obitelji. I njihov prijatelj Abdulah, čija je priča presudna za istinu koja napokon izlazi na vidjelo: on je proveo teško razdoblje u zatočeništvu, iz kojeg mnogi nisu izašli, a u koje je dospio kao jedan od sudionika protesta.
Neredi su nastupili 29. 5. 1981. u Casablanci kada su mladi i siromašni izašli na ulice zbog velikog poskupljenja namirnica, na što je vladar na njih poslao vojsku i policiju: službeni podaci govore o 66, a opozicija o 637 ubijenih.
Ali, kamo su nestala tijela tih „mučenika kruha“?
Baka je reagirala zatvaranjem kuće i zabranom govora o tom događaju kako bi zaštitila obitelj. Njen animozitet prema bilo kojoj vizualizaciji sjajno je predočen kratkim dijalogom s unukom Asmae koju uporno naziva novinarkom i negira da je filmska redateljica…
Na sudjelovanje u filmu baka je pristala nakon što je „morala“ odabrati jednu od tri predložene glumice koja će nju glumiti u filmu, pa se odlučila priključiti rekavši: „To je moja priča“.
Asmae El Moudir vješto kombinira glinene figurice (čime asocira na animaciju) i reakcije sudionika koji su im poslužili kao modeli čime na poseban način isprepliće pojam živog i neživog, stvarnu veličinu i minijaturu te iznosi opaku istinu zakrivenu „blagotvornom“ laži kako bi se zaštitili najmiliji. Naime, zidovi imaju uši.
Fotografije: Priredba
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
