Saznajte kako je izgledao život u palači Gvozdanović.
Za rekonstruiranje društvenog života u palači Gvozdanović važan nam je izvor bila usmena predaja živućih članova obitelji (Zvonko Gvozdanović je umro 1995., a njegova supruga Nada 2001. godine) i njihove umirovljene kućne pomoćnice Marice Cerjak. Značajno otkriće predstavlja rukopisni dnevnik Ankine sestre Margite, zatečen u ostavštini gospođe Cerjak, u koji je Margita Čokel od 1927. do 1936. godine uz datume zapisivala imena gostiju i potpune jelovnike za užine, večere, vrtne i salonske zabave. Iz tih zapisa razvidna je i visoka gastronomska kultura, posve u duhu podneblja i vremena. Primjerice, jelovnici za svečane večere sastojali su se od najmanje šest slijedova: hladnog i toplog predjela, juhe, kuhanog mesa ili ribe, nekoliko vrsta jela od mesa i divljači s raznovrsnim prilozima te više vrsta deserta, a serviranje se završavalo kao na svadbenim svečanostima – s gulašom u rane jutarnje sate.
Prigodom plesova za mladež, naprotiv, priređivao se samo hladni buffet. Što se tiče kuharskih recepata, pripremala su se tipična stara zagrebačka jela s nezaobilaznim naznakama utjecaja austrijske, mađarske i mediteranske kuhinje. Pilo se crno i bijelo vino, mineralna voda, likeri, kava; nudio se velik izbor voća i bombona, pripremali su se domaći sladoledi, a slastice su bile maštovito ukrašavane: primjerice, spominju se torte u obliku knjige i zrakoplova! Poslije večere, koja je obično započinjala u 20 sati, gospoda bi nastavila svoje „muške“ razgovore u Zelenom salonu (Herrenzimmeru) uz konjak i cigare, dok su se dame zadržavale još neko vrijeme u blagovaonici uz kavu i likere; potom bi uslijedio koncert, igrokaz ili ples.
Zanimljiv je i podatak da je kod Gvozdanovića neko vrijeme (1930-ih) stanovao naivni slikar Matija Skurjeni koji je tada bio zaposlen na željeznici, te je u njihovoj kući upoznao svoju buduću suprugu Haniku, čuvenu kuharicu koja je ranije radila u zaprešićkim Novim dvorima kod grofice Anke Jelačić. Recepti iz šest bilježnica Hanike Skurjeni objavljeni su u Zaprešiću 2001., u knjizi Novodvorska kuharica.
Tako se malo po malo počeo upotpunjavati mozaik saznanja o životu u palači. Danas imamo vrlo široku i jasnu sliku dinamike okupljanja, sastava društva i sadržaja kojima su ispunjavali zajedničke trenutke. Iskristalizirale su se tri ključne odrednice: obitelj, umjetnost, prijateljstvo.
Anka Gvozdanović je željela svom nećaku pružiti mogućnost okupljanja mlađe generacije te je nakon uređenja plesne dvorane priređivala i plesove za mladež. U spomenutom dnevniku nalazimo bilješku da je 20. veljače 1932. godine među ostalima na plesu bila i gospođica Nada Krsnik, koja je tog dana prvi put došla u palaču Gvozdanović. Imala je tada samo 16 godina, a Zvonko Gvozdanović, koji je imao 23 godine, zaljubio se u nju na prvi pogled i od te večeri do kraja života ostali su nerazdvojni. Cijelu svoju životnu priču proživjeli su u palači Gvozdanović i tako u nju ugradili i dio svojih osobnosti. Oboje su bili profesori engleskog i francuskog jezika, svestrano obrazovani, ljubitelji književnosti, glazbe, likovnih umjetnosti i sporta. Imali su brojne prijatelje, među kojima i svoje bivše učenike, s kojima su se rado dopisivali, sastajali, putovali… Svoj medeni mjesec, koji je trajao zapravo šest tjedana, proveli su na putovanju kroz cijelu Italiju gdje su snimili niz prekrasnih veduta, ali ne tipično turističkih, jer ni u jednom kadru nisu sami pozirali; bile su to prave umjetničke fotografije.
Nikada nisu posjedovali automobil jer su smatrali da im nije potreban – po gradu su radije pješačili, a na udaljenije destinacije putovali bi vlakom i brodom. Njihove su odlike bile erudicija, finoća, sportska elegancija, umjerenost, zdrave životne navike, posvećenost kulturi i obrazovanju. Učenike nisu samo poučavali stranim jezicima, nego su ih odgajali primjerom svoga ponašanja i života, ugošćavali u svom domu, te ih i danas mnogi po tome pamte. Zvonko je u mladim danima s prijateljima osnovao jazz band u kojemu je svirao bubnjeve – i to u plesnoj dvorani palače Gvozdanović, uz privolu svoje majke i tete, koje doduše nisu s njim dijelile isti glazbeni ukus, ali mu nisu mogle ništa odbiti! Međutim, za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila je tako dramatična nestašica namirnica da je Zvonko u jednom teškom trenutku odlučio zamijeniti svoje bubnjeve za vreću brašna. Cijela obitelj morala se naviknuti na skromniji život; otpustili su poslugu, zatvorili kat palače i od tada nitko više nije stanovao u prostorijama današnje Zbirke.
U dogovoru s gradskom upravom, Anka Gvozdanović je nakon Drugog svjetskog rata uspjela sačuvati cjeloviti interijer palače kao svojevrstan privatni muzej u kojemu je primala protokolarne posjete i bila doživotna počasna kustosica.
Pijanistica i donatorica, domaćica jednog od najposjećenijih društvenih salona u Zagrebu Anka Gvozdanović umrla je 1968. godine, ostavivši za sobom neizbrisiv trag vedrine, gostoljubivosti i umijeća življenja. Zahvaljujući njenoj doživotnoj skrbi o zbirci umjetnina i nesebičnoj donaciji cjelokupnog inventara palače, mi i danas u tom potpuno očuvanom ambijentu možemo osjetiti dah povijesti koja živi, kao da smo i sami zakoračili u neko davno prošlo, ali ne i izgubljeno vrijeme…
Uz dopuštenje Muo (sve fotografije), naslovnica – na kućnom pragu, prvi slijeva Zvonko Gvozdanović, Margita Čokel i Anka Gvozdanović s gostima, Fotodokumentacija MUO
Autorica teksta: Silvija Brkić Midžić, kustosica, voditeljica Zbirke Anka Gvozdanović
Galerija slika
