Rijeke Sava, Drava i Dunav spominju se u stihovima hrvatske himne, mada je rijeka Kupa, s izvorom i ušćem u Hrvatskoj, najduža hrvatska rijeka.
Od izvora u krškom jezercu unutar današnjeg Nacionalnog parka Risnjak do ušća u Savu nadomak Siska iznosi 296 km.
Mada kroz gradove gotovo lijeno vijuga, u gornjem dijelu toka nije takva, a da i mirna posjeduje moć, pokazuje hidroelektrana izgrađena na slapu podno Starog grada Ozlja.
Na ovoj građevini nalik dvorcu (zaslugom Hermanna Bollea , 1845.-1926.) stoji natpis „Munjara grada Karlovca“, jer je proizvedena struja bila namijenjena javnoj (besplatnoj) rasvjeti grada Karlovca.
Inženjer građevinarstva Valerijan Rieszner (1876.-1949.) vodio je gradnju ove hidroelektrane (kao i kasnije nekih drugih), koja je puštena u rad 18.8.1908. i time postala druga hidroelektrana u Hrvatskoj (danas radi pod imenom HE Ozalj 1, zajedno s HE Ozalj 2 iz 1952.).
Ova romantična građevina ujedno je zaštićeni spomenik kulture, a spomenimo usput da je prije nje izgrađena HE Jaruga na slapu ispod Skradinskog buka (na rijeci Krki), koja je počela radom 28.8.1895. (mjesec kolovoz je očito važan za hrvatsku struju), samo dva dana nakon velike hidroelektrane na slapovima Nijagare, prve na svijetu.
Međutim, Šibenik je ipak dobio električnu rasvjetu prije američkih korisnika i tako je postao prvi grad osvijetljen izmjeničnom električnom strujom (ništa od toga se ne bi dogodilo bez genijalnog Nikole Tesle).
Budući da je preminula (1906.) prije izgradnje munjare(1908.), slikarica Slava Raškaj nije mogla vidjeti ovo neobično zdanje, no digavši oči sa zelenila Kupe, mogla je vidjeti simbol Ozlja, stari grad na strmoj litici iznad rijeke.
Tlocrt starog grada je poligonalan, nepravilan i prilagođen terenu, a o njegovoj suštini govori sljedeći opis: „Ozaljski stari grad značajan je arhitektonski primjer srednjovjekovnog visinskog burga nad riječnom liticom koji je u 18. stoljeću pregrađen u barokni dvorac.“ (Marija Papa, diplomski rad „Stari grad Ozalj“, FF Sveučilišta u Zagrebu, 2017.).
Izgled koji bismo mogli nazvati neobičnim i slikovitim, posljedica je čudno raspoređenih zgrada iz različitih stilskih epoha, no ako (prema navedenom radu) pratimo graditeljske aktivnosti brojnih vlasnika, situacija postaje jasnija.
Arheološki nalazi potvrđuju postojanje života već u neolitu, kameni ostaci govore o rimskom dobu i 6.stoljeće je pretpostavljeni početak gradnje kamenog grada, ali prvi spomen Ozlja je iz 1244. kada dobiva status slobodnog kraljevskog grada (Bela IV , 1206.-1270.).
Sljedeći gospodar je obitelj Babonić (1280.-1325.) čije je ime sačuvanu u nazivu glavne branič kule- Babonićeva kula.
Neko vrijeme gradom stoluju razni vlasnici, dok ne dolazi u ruke obitelji Frankopan (Nikola IV Krčki kupuje 1397. grad za 42 000 forinti od kralja Sigismunda Luksemburškog).
Vjenčanja između članova obitelji Frankopan i Zrinski povećavala su njihova imanja i osiguravala nasljeđivanja, pa kada je 1577. izumrla ozaljska grana obitelji Frankopan, Zrinski postaju jedini vlasnici grada.
Doba Frankopana i kasnije Zrinskih mijenja grad dogradnjom kula, utvrda i palače, a gotika i renesansa smjenjuje romaniku.
Zlatnim dobom starog grada Ozlja povjesničari smatraju boravak Petra Zrinskog (1621.-1671.) i njegove supruge Katarine Zrinski (rođene Frankopan , 1625.-1673.), jer je tada tu bilo žarište društvenog i kulturnog života (vjenčali su se 1641.).
Nakon pogibije Petra Zrinskog (urota Zrinski-Frankopan, 1671.) grad je temeljito opljačkan (I. J. Herberstein), a potom ga preuzima Kraljevska unutrašnja austrijska komora.
Uskoro se redaju novi vlasnici: obitelj Petazzi (1702.-1725), obitelj Perlas koja ga u razdoblju od 1743. do 1753. pretvara u barokni dvoraca i obitelji Batthyany ( 1766.- 1872.).
Njemačka plemićka obitelj Thurn und Taxis čije se bogatstvo temelji na davanju poštanskih usluga, kupila je grad 1872. potaknuta, kako se govorilo, lijepim pogledom („skupljali“ su dvorce s lijepim pogledom).
Zbog određenih komplikacija, Albert T&T se odlučuje odreći dvorca i poklanja ga 1928.
Družbi „Braća hrvatskog zmaja“, koja se od tada brine o dvorcu.
Međutim, slijede za dvorac loša vremena, jer ga godine 1943.devastiraju talijanske okupacijske snage, a 1946. postaje „narodno vlasništvo“.
Vremenom se obnavlja, pa u glavnu zgradu 1971. useljava Zavičajni muzej Ozalj, a devedesetih ponovo postaje vlasništvo „zmajeva“.
Munjara i Stari grad Ozalj danas su ponos i simboli ozaljskog kraja, ali bez rijeke ne bi bilo munja, a bez lijepog pogleda ne bi bilo zmajeva!
Fotografije_ Zavičajni muzej Ozalj, Croatia Open Land
