PQ 2023 odnosno petnaesto izdanje međunarodne izložbe Praški kvadrijenale scenografije i scenskog prostora moglo se pogledati od 8.-18.6.2023. na dva mjesta: unutar povijesne Tržnice Holešovice u zgradama H11, H13 i H17 nacionalni paviljoni i studentski radovi na otvorenom prostoru, dok su izložba „Fragmenti II“ i najljepše kazališne knjige bili smješteni na petom katu obližnje zgrade Nacionalne galerije poznatoj pod imenom Veletržni palac (prema nekadašnjoj funkciji).
Mada sam ovim Praškim kvadrijenalom bila manje zadovoljna nego nekim prijašnjim, našla sam nekoliko zanimljivih radova među kojima su češki (H13) „Limbo Hardware“, rumunjski „The Bridge“ (H17) i brazilski „Encruzilhadas/Raskršće“ (H17), od kojih je češki nagrađen za najbolji koncept u nacionalnoj kategoriji.
U izdvojenom djelu H13, iza neugledne pregrade, skoro neopažen „skutrio“ se duhovit i neočekivan rad Davida Možnyja (kustos Pavel Švec) sastavljen od sedam hodnika bez izlaza dimenzija 51 x 266 x 500 čiji naslov „krije“ pomisao na područje između pakla i raja.
Vrlo uski i međusobno različitih izgleda, ovi prostori svjetlom i zvukom burno i trenutačno „reagiraju“ na promatrača koji stoji na njihovom ulazu (i onaj vitke građe, teškom bi se mukom mogao provući kroz njih; ozračje me jako podsjeća na Wurmovu „Usku kuću“), a ta je interaktivnost prilično uznemirujuća, jer daje naslutiti koliko je tanka granica između stvarnosti i iluzije, vlastitog iskustva i mehaničkog podražaja.
Konstrukcija pod nazivom „The Bridge /Most“ rumunjskog umjetnika Adriana Damiana i njegovih suradnika (video Robert Erdos, glazba Mihai Dobre, dizajneri zvuka i svjetla Grig Burloiu i Cristian Simon; kustos Dragos Buhagiar) sigurno je najzabavniji rad u prostoru (H17) zbog izuzetih vizualnih i glazbenih senzacija koje doživljava onaj tko prolazi mostom: sve blješti, skače, uzbuđuje, raduje i svaki puta djeluju drugačije, bilo zato što su doista drugačije bilo zato što se nakon svakog prijelaza u tijelu akumulira novo iskustvo.
Dok je veliki broj kustosa po paviljonima „jamralo“ zbog nedostatnog prostora ili izlagačkog koncepta susjednog paviljona (samo su oni u portugalskom bili veseli što iz svojeg mogu ući u paviljon iz Quebeca!), autori iz Brazila su se mogli „razbaškariti“ na zavidno velikoj izdvojeno površini na kojoj su posjetitelji u sedam postaja mogli propitivati zvukove (u izradi instrumenata, dizajnu svjetla i koncepciji sudjelovalo je 29 umjetnika) koje su izazivali različitim akcijama: od obične trešnje ili pritiska do okretanja pedala ili vaganja predmeta.
Kao što su autori napisali: „Vidimo te intervencije kao zabave- teritorij za proslavu, katarzu, borbu, otpor i ušće energije koje nas drži živima.“
Fotografija PQ2023 Czech
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
