Dramski tekst „Laponija“ (Laponia, 2018.) zajedno su napisali španjolski/katalonski autori Cristina Clemente (1977.) i Marc Angelet (1977.), a prevela ga je, adaptirala i režirala Nenni Delmestre u HNK Split, Scena 55.(12.12.2019.).
Splitsko kazalište je prvo hrvatsko kazalište koje je otvorilo vrata publici nakon ublažavanja epidemioloških mjera upravo tom komedijom (svibanj 2020.), a njome je zatvoren kazališni program 27. Festivala glumca (5.-13.9.2020., Vukovar – Županja – Vinkovci – Ilok – Otok) u vinkovačkom kazalištu (12.9.2020.).
Laponija, pokrajina u Finskoj, uglavnom je povezana uz obitavalište „debeljka s bradom odjevenog u crveno odijelo koji djeci donosi darove“ odnosno Djeda Božićnjaka / Djeda Mraza koji predstavlja omiljen lik brojnih djetinjstava.
U predstavi pratimo sukob dva bračna para, koji su u originalnom tekstu Finci odnosno Katalonci
Delmestre je vrlo pronicljivo zamijenila Katalonce Dalmatincima (imenima i govorom), budući da je poanta sukoba u razlici temperamenata sjevernjaka i južnjaka, odnosno njihovim različitim pristupima određenim problemima i njihovom rješavanju.
Ukratko, Monika (Monika Vuco Carev) i njezin suprug Robi (Siniša Novković) posjećuju Monikinu sestru Nelu (Zorana Kačić Čatipović) i njezinog supruga Olavija (Nikša Arčanin) u njihovom domu u Finskoj kako bi zajedno proslavili Božić.
Osim što se raduju obiteljskom blagdanu, Monika i Robi žele svojem petogodišnjem sinu Martinu priuštiti susret s „pravim“ Djedom Mrazom koji stanuje baš tu, u Laponiji.
Međutim, četverogodišnja finska curica, njegova sestrična, racionalno objašnjava da je Djed Mraz izmišljotina i da poklone kupuju roditelji, što kod dječaka izaziva razočaranje i tugu…
Zbivanje na pozornici počinje nakon što se gore opisana epizoda već dogodila i zbog koje roditelji raspravljaju o istini i laži, o potrebi da se razotkrije čarolija/ magija koja uljepšava djetinjstvo i o nužnosti razgovara o neugodnim činjenicama.
Dok dalmatinski par temperamentno zastupa nužnost iluzije („Derete po cijeli dan“ obznanjuje Finac Olavi na svojem priučenom hrvatskom jeziku) i ukazuje (Monika) da je „Za laganje nužna veća intelektualna sposobnost nego za istinu“, Olavi im predbacuje da sina odgajaju u laži („Prevara i laž baza društva“) i da istina oslobađa.
Međutim, ubrzo se otkriva da i on ima istinu koju nevoljko iskazuje i da nije svaki trenutak prikladan za istinu.
Raspravu oko toga valja li određenu pojavu imenovati kao laž ili metaforu, Monika okončava opaskom da nastupa „Orgija iskrenosti u Laponiji!“.
U završnoj sceni sve četvero gledaju auroru borealis, prirodnu pojavu koja je istovremeno lako razumljiva (i objašnjiva) i čarobna u svojoj ljepoti (i posebnosti), prepoznajući u njezinoj pojavi mogućnost usklađivanja činjenica i iluzija.
Skandinavskom dizajnerskom čistoćom prostora (mada je pod prekriven šarenim lopticama), duhovitim odabirom kostima (dalmatinski par je odjeven u šarene zimske džempere) i glazbom, Lina Vengoechea je sjajno locirala fizički, ali i mentalni prostor likova.
Delmestre je „pustila“ glumce da se u brzoj izmjeni replika nadmeću i razotkrivaju, dajući svakom liku njegov jezik, od priučenog (Olavi) preko gotovo književnog hrvatskog (Nela) do umjerenog no prepoznatljivog žargona gostiju.
Svojeg finog, kontroliranog i civiliziranog Finca Arčanin vrlo dobro stavlja u nadmoćnu poziciju prema ženinoj rodbini, da bi se slomio kada se nađe u emocionalnom procjepu.
Novković u ulozi supruga dominantne Monike ipak iskoračuje iz pomirljive pozicije nudeći u izuzetno duhovitom monologu vlastitu viziju sebe, dok je Kačić Čatipović naoko samozatajno, ali u konačnici vrlo pomno prikazala svoju finsku i dalmatinsku stranu, privremeno pomirenu u labavoj ravnoteži.
Najzahvalnije je napisana uloga Monike koja glumici dozvoljava raspon od tvrdoglavosti u promicanju ideja (i temperamentnom, čak agresivnom iznošenju) do silno osjećajnih izljeva i spremnosti u pokušajima da razumije i prihvati druge.
Monika Vuco Carev se, kako se to poetski kaže, punim srcem i plućima daje u oblikovanje lika Monike, tako da joj svakog trenutka bezrezervno vjerujemo.
Grimasama, govorom tijela, energičnim hodom, tonom glasa i dakako riječima, ona daje sliku čovjeka koji se bori za svoja uvjerenja, „za djetinjstvo svoga sina“ s pravom na iluziju.
Svjesna kulturoloških (i financijskih) razlika između Sjevera i Juga, između „reda“ i „nereda“, ona sjajno odražava redateljičine riječi zapisane u kazališnoj knjižici: „…naravno da bih voljela vidjeti kako živimo u svijetu koji je uzeo ono najbolje od skandinavske čestitosti, odgovornosti, istinoljubivosti, a s druge strane nije zbog toga ostao bez mediteranskog ludila, zaigranosti, šarma, nonšalantnosti…“.
Uglavnom, koliko god mi se predstava svidjela, darovita Monika Vuco Carev me je apsolutno očarala (nagrada „Nada Subotić“ na 27. Festivalu glumca pokazuje da nisam u tome usamljena), pa zbog svega navedenog (tekst, adaptacija, režija, gluma, vizualnost) prorokujem predstavi dug i sretan život.
Fotografije: HNK Split
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
