„Jedna prosječna obitelj, jedan dug brak, jedna zabrinuta majka, jedan slobodouman otac i na kraju dana, jedna dugogodišnja ljubav pred krizom“ (Damjanović) sažetak je predstave „Ništa im neće bit’“ Tanje Mravak u adaptaciji i režiji Tamare Damjanović i produkciji Kazališta Moruzgva (Scena Vidra, 15.9.2023.).
Komedija je napisana „dalmatinskim standardom“ (sve sam razumjela osim riječi barakokula) i prikazuje bračni par, Nadu (Ecija Ojdanić) i Dragana (Frano Mašković), kako pokušavaju živjeti bez djece koja su odrasla (sin radi, kći studira) i otišla živjeti u drugu sredinu.
Sve se zbiva u dnevnom boravku (scenografija T. Damjanović, Marita Ćopo, Luka Matić), ali zahvaljujući stalnim telefonskim razgovorima ujedno pratimo živote njihove djece. Bez obzira što nema nikakvih razloga za zabrinutost, majci je sve povod za brigu i uzrujavanje, pa sinu uporno šalje pakete u strahu za njegovu prehranu („uz onu njegovu Slavonku koja kuha sve masno“) dok je kći doslovno izluđuje zbog svojih penjanja po visokim (opasnim) planinama.
Za razliku od supruge, otac je uvjeren da su djeca sposobna za samostalni život i zato mu je samo važno da su zdravi i da se zabavljaju (ništa im neće biti ako nisu pod njihovim nadzorom).
Sada kada su se „oslobodili“ djece, Dragan pokušava nagovoriti Nadu da idu na plesni tečaj i da se bave nečime što bi ih radovalo. Ali, ona se „hoće brigati“. I to dovodi do svađe, do vrlo ozbiljne svađe. Dragan spava na naslonjačima u dnevnoj sobi („Dobro sam ja vas kupio“), demonstrativno lupa vratima pri odlasku „na more“, odlazi s Joletom u planine, odbija jesti Nadin ručak…
Inat ipak popušta i oni počinju razgovarati (pokušavaju rekonstruirati početak veze) i odlučuju se posvetiti jedno drugome (djeca im uplaćuju apartman na Lastovu).
I na kraju, kako to biva u romantičnim komedijama: ljube se.
Priča o roditeljima čija su djeca odrasla i otišla može se kojekako razvijati, pa ovakav razvoj i ishod koji su „složile“ Mravak i Damjanović nisu nimalo neobični, ali su pametno sročeni i dinamično izvedeni.
Odjeveni „za po doma“ (Marita Ćopo) Nada i Dragan svoj dom smatraju središnjicom daljnjeg života, pa i kada će nekamo otići, dom će biti zadnja postaja.
Ojdanić i Mašković se glumački vješto nadopunjuju, jer Mašković „ublažava“ njezinu „uzrujanost“, a ona „uzburkava“ njegovu „flegmatičnost“.
Po mojem mišljenju, upravo je ta njihova glumačka isprepletenost najveća vrijednost ove „dalmatinske obiteljske priče“.
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
