U zagrebačkom muzeju Mimara u rujnu 2019. bila je otvorena izložba karikaturista Nika Titanika „Kronika hrvatske gluposti“ s napomenom da se radi o retrospektivnoj izložbi karikatura povodom 25 godina karijere, budući da je autor Nikola Plečko (1974.) svoj prvi rad (karikaturu Davora Gopca) objavio u studentskom listu „Puls“ 1994.
I onda je krenulo – poticaja za karikature bilo je napretek, a ujedno se „razlistala“ uradnja s raznim listovima.
Odlična poznavateljica autora i njegovog rada, kustosica izložbe i autorica teksta u katalogu Sonja Švec Španjol prozvala ga je „radoholičarom“ (svaki dan crta dvije karikature, a od 2006. pokreće tvrtku Nik Titanik Studio koja „pruža usluge crtanja karikatura, ilustracija i grafičkog dizajna“) pa je spomenuta retrospektiva, vjerujem, ispala „krnja“.
Budući da je odlučio biti kroničar gluposti u cijeloj državi, nije neobično da se izložba iz metropole uputila „Lijepom našom“.
Završna, jedanaesta izložba zbila se u Zavičajnom muzeju Daruvar (6.-25.10.2023.) ali sada kao retrospektiva povodom 29 godina karijere (godine lete) pri čemu su izložene i neke, u međuvremenu nastale karikature.
Odabir zadnje „stanice“ je prilično znakovit jer je ova putujuća izložba bila dio programa 9. Fra Ma Fu festivala – festivala reportaže i reportera (5.-7.10.2023.) nazvanog prema nekada čuvenom fotoreporteru Franji Martinu Fuisu (1908.- 1943.) koji se u svojim reportažama trudio predočiti ono o čemu se nevoljko govori.
Budući da Švec Španjol „sve“ zna o Titaniku, posegnut ću za njezinim tekstom jer čemu „otkrivati toplu vodu“ kada je na slavini crvena točkica (op. a.): „On nikada ne ismijava čovjeka, već kritizira postupke javnih osoba.
Cilj Nikovih karikatura jest realizirati vizualno upečatljivu i sadržajno jasnu interpretaciju određene teme putem usklađenog odnosa prepoznatljivog likovnog izraza i teksta, odnosno forme i sadržaja.
Rezultat je spoj relevantnih poruke, smiješnih likova i još smješnijih imena u čijoj se simbolici mnogi od nas mogu prepoznati.
(…)U svom izričaju Nik često koristi parodiju, ironiju, hiperbolu, realizaciju metafora, korištenje poslovica, te analogiju s referencama iz poznatih filmova, a sve u cilju kako bi ponudio posve novi kut viđenja opće poznatog događaja, situacije ili osoba.“
Većina karikaturista je izmislila neki lik koji opisuje zbivanja (ne osuđuje, samo primjećuje), ali su to najčešće muškarci (i eventualno njihove obitelji) ali Nik ima Šteficu Jambriščak (bucmastu, raščupanu, kričave odjeće) i mada ima muža i sina, ona je glavna: naizmjence prefrigana i naivna, ona je prototip „malog čovjeka“ koji je puno veći od raznih „veličina“.
Nevolja oko vizualne umjetnosti je da „gubi“ opisivanjem jer je namijenjena gledanju pa se možda Nik i Sonja odluče ukoričiti dio izloženih karikatura jer se ovom daruvarskom izložbom završava opus nazvan „Kronika hrvatske gluposti“ (mada, budimo pošteni, naslov je tako dobro odabran da nema roka trajanja).
Fotografije: Sonja Švec Španjol, Nik Titanik
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
