Jedna od najpopularnijih bajki iz „radionice“ braće Grimm je „Crvenkapica“ koja se bavi djevojčicom zvanom Crvenkapica (jer stalno nosi crvenu kapu) čiji je susret s lukavim i opasnim stvorom doveo do nemilih događanja: najviše zato što nije slušala mamu.
Dakle, mama je poslala Crvenkapicu s košarom punom hrane bolesnoj baki na drugi kraj šume upozorivši je da isključivo hoda stazom kako se ne bi izgubila ili susrela vuka (u nekim verzijama mama je upozorava na vuka, dok u drugima djeluje kao da mala nema pojma da je vuk opasan).
Ukratko, pred djevojčicom se pojavljuje vuk i nakon što mu je ona ispričala kamo i zašto ide, on je savjetuje da nabere baki cvijeća jer se lukavo dosjetio da će tako prije nje stići baki i pojesti baku, a nakon bake pojesti i nju (mogao je i obrnutim redom!).
Svi znaju kako je bajka završila a razlog zašto baš na ovom mjestu prekidam prepričavanje je predstava „Bajka sva od šećera“ za koju je Sara Lustig napisala i režirala „vlastitu“ Crvenkapicu (koprodukcija Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta “Joza Ivakić“ Vinkovci) a premjerom se otvorila nova sezona virovitičkog kazališta (7.10.2023.).
Sara Lustig (1989.) je glumica u virovitičkom kazalištu a ovom je predstavom okončala studij lutkarske režije na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu (mentor Tamara Kučinović); možda nije potpuna utopija da se u ovom kazalištu kad-tad uspostavi lutkarska scena?!
Iako su razvoj zbivanja i odnosi među likovima iz bajke u predstavi uglavnom sačuvani, ozračje bajke je stubokom izmijenjeno jer su promijenjene odlike likova pri čemu je najveću promjenu doživio vuk: niti je krvoločan niti je opak niti želi ikoga pojesti – on voli slatkiše i uopće ne mari pojesti „žilavu“ baku ili Crvenkapicu koju ima baš rado.
Simpatičnim, skoro ljupkim izgledom vuk (iako ima velike zube i kandže) odudara od bake i Crvenkapice (art brut) a dodatno zanima- nje za cvijeće i med (naravno da ima problema s pčelama) ne čini ga prikladnim za dobro poznatu (okrutnu) bajku i zato nije neobično da nervozna baka (prema komentaru pripovjedača „Zastrašujuća gospođa“) svaki čas dolazi tražiti Crvenkapicu i vuka (koji se zafrkavaju po šumi) jer kasne u njezinu kućicu gdje bi je vuk morao pojesti a lovac ga rasporiti (lovac po bakinim pričama više nema vremena čekati).
Baka pokazuje odlike starije osobe pa neprestano ponavlja da je stara, bolesna i stara (ili slaba, kako kada) i nastoji natjerati vuka i Crvenkapicu da se povinuju njezinim naredbama – njoj je najvažnije da se sve zbiva po pravilima i bajka privede kraju.
Već na početku predstave pratimo mamino „zbrkano“ spremanje hrane za baku (čujemo samo mamin glas) jer nikako da složi košaricu i Crvenkapicu čini prilično agresivnom (djevojčica i vuk su zamijenili ćudi!).
U dijalozima između (prisutnih) Crvenkapice, vuka i bake javlja se i glas pripovjedača (Draško Zidar) jer on osim opisa i objašnjenja, opaskama potiče likove.
Većinu vremena gledamo dogodovštine vuka (prijelaz preko ponora), vuka i Crvenkapice, njihove svađe (na razini dječjih prepirki) i još čitav niz neočekivanih i veselih epizoda (Lustig je primjer nomen est omen).
Osim što nije zao, vuk odbija sudjelovati u bajci jer će ga na kraju bajke baciti u bunar a on se boji mraka. Osim toga nije mu fino jesti „žilave“ babe…
S druge strane, baka i Crvenkapica ne prihvaćaju vukove razloge jer žele „regularno“ završiti priču pa Crvenkapica pokušava objasniti nužnost negativnih junaka.
Izgled „humanih“ lutaka u usporedbi s izgledom vuka (Mario Tomašević) duhovito „obrće“ izgled i karakter, a scenografija (Mario Tomašević) jednostavnim, jasno definiranim oblicima čini uspjeli okvir lutkama, čemu doprinose i dizajneri svjetla (Dominik Garaj, Sara Lustig).
Same lutke su animirane „kao žive“: ručice/ nožice/ šapice animira nekoliko animatora, svaku izgovorenu riječ prati otvaranje usta i niti jedan „pokret“ nije izveden uludo ili šlampavo.
Monika Duvnjak nije napravila ulogu nego je utjelovila Crvenkapicu precizno, profilirano i artikulirano (nije lako uskladiti pokrete i glasovne promijene).
Osim toga, što od prije znamo, krasno pjeva (skladatelj Vedran Gorjup) i redateljica je doista učinila mudar odabir (mogla je i sama biti Crvenkapica).
Silvijo Švast kao vuk i Goran Vučko kao baba bili su neodoljivi a dokaz da za dobru animaciju treba više od jednog para ruku pokazuje prisutnost Nikole Radoša i Matea Pšihistla u animaciji svih likova (ne samo ovih glavnih; sve na pozornici sudjelovalo je na neki način u cjelokupnom ozračju).
Mislim da su svi, bez obzira na dob, nakon gledanja predstave „Bajka sva od šećera“ izašli razdragani ne samo viđenim nego prepoznavši polet i zajedništvo kojim je odisala izvedba.
Fotografije Kristina Oberling
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
