Predstava „Beštije“ autorski je projekt nastao generiranjem vlastitih iskustava odrastanja u dalmatinskim gradovima i mjestima te specifičnostima koje to podneblje ima.
Često fetišizirano kroz prizmu prirodnih ljepota, priobalja, osim brojnih sunčanih sati, itekako ima svoje mračnije strane koje čine surovost prirode, odgoja i hijerarhije u kojoj su stariji uvijek u pravu.
Tišinu, koja nastaje nemogućnošću dijaloga, prekida tek poneki zvižduk vjetra ili zvuk morskih valova u daljini.
Iako bi takvo stanje mlade moglo baciti u očaj, tišina im ujedno ostavlja prostor za imaginaciju i sanjarenje.“ napisala je dramaturginja Karla Leko na kazališnu cedulju o predstavi „Beštije“ koju je koncipirala s redateljicom Kristinom Grubiša u Teatru &TD i čija je izvedba u jesen (24.9.2023.) možda naglašenije nego na premijeri (uoči turističke sezone) ukazala na beznađe koje zahvaća mala, slabo nastanjena dalmatinska mjesta.
Scenografija se sastoji od pokretnih drvenih polica (Matej Kniewald) kojima se vrlo zgodno uspjelo dočarati dva seoska dućana i nekoliko stambenih kuće.
Kada se police „izguraju“ sa scene, vidi se stećak koji služi kao oltar (crkva nije sagrađena jer je netko, zna se tko, ukrao novac ) i tom se promjenom, uz prigodno svjetlo (Martin Šatović), vrlo uspješno razdvaja nastanjeni prostor od udaljene „crkve“ (i rub pozornice dočarava kamenje na kojem, pijući i pušeći, sjedi seoska mladež).
Tu malobrojnu mladež čine Bura (Ema Šunde), Biserka (Lara Nekić) i Šime (Luka Knez) čiji se dani monotono vuku i mada ponešto rade (vazda podjednako odjeveni – Marijana Cigić), duboko su nezadovoljni: Bura želi otići u grad, Biseraka želi Šimu, a Šime poslušno obavlja zadane poslove.
Starica (Alma Prica) i starac (Igor Golub) kao stariji članovi obitelji predstavljaju neprikosnovene autoritete i mla- di se ljudi ne usuđuju buniti iako snatre o drugačijem životu.
Ali, jednoga dana u selo bane mladi Toma (Marin Stević) koji seosku sredinu i sadnju maslina doživljava kao svojevrsnu Arkadiju. Mada sluti da starci kriju neku tajnu, ne osjeća nikakvu prijetnju i pokušava se zbližiti s troje mladih, čak se upušta se ljubavni odnos s Burom (dok ona u njemu vidi šansu za odlazak).
Pred nama se odvija život male seoske zajednice nagrižene dolaskom mladog stranca i mada se ništa konkretno ne događa, vide se promjene: dok se Toma priklanja tradicionalnom duhu (iako ga selo nije nikada prihvatilo), mladi seljani postaju sve nemirniji dok starci sve s negodovanjem gledaju.
Od samog početka sva zbivanja, čak i ona najbezazlenija, streme tragičnom kraju (atmosfera me je asocirala na Bettijev „Zločin na kozjem otoku“ iako Leko piše o motivima iz filmova von Triera, Hardyja i Astera).
Nakon što se tragedija doista dogodila, posebno je mučan i potresan ritualni ples, jer njegovo ponavljanje podsjeća na sve one „zakucane“ svakodnevne radnje: Šimin odlazak u nabavku, Biserkin razgovor s Bogom, Babino držanje „mise“ i tuma- čenje Biblije, Starčevo nadgledanje maslina, Burin nemir…
Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala Almu Pricu tako superiornu u nekoj ulozi kao što je to uloga Babe pri čemu upravo njezina krhka tjelesnost ističe Babinu samouvjere- nosti u određivanju pravih vrijednosti.
Igor Golub u liku „mudrog starine“ u nedostatku drugih saveznika prihvaća Babina stajališta i ravnoteža između Golubove dozirane mirnoće i Pricine kontrolirane agresije čine ih kočničarima želja i planova mladih ljudi.
Bura Eme Šunde oduvijek je sanjala o odlasku i njezin život i druženje s ostalo dvoje protječe u čekanju, ali kada se odlazak konačno izjalovio, ona rezignirano prihvaća nametnutu egzistenciju (čak nasljeđuje Babine funkcije).
Za razliku od nje, Biserka ima niže kriterije i svoje dane krati razgovorima (s Bogom i seljanima) i različitim „poslovima“ što
Lara Nekić na vrlo zabavno način čini.
Luka Knez je izvrstan kao flegmatični Šime čije mirno lice krije pritajeni unutarnji život.
Mada su me premijerni gledatelji strašili duljinom (2,5 sata) i „neprohodnošću“ predstave, moja su iskustva vrlo pozitivna što pripisujem dodatnom radu na predstavi – praksa stvara majstora!
Fotografije Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
