Među predstavama za odrasle na 56. međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF (15.-21.9.2023.) našla se i predstava „Metamorfoze“, doktorski umjetnički projekt glumca (sada i redatelja) Saše Latinovića, u produkciji Pozorišta mladih Novi Sad i Akademije umetnosti u Novom Sadu (Srbija) koja se bavi idejom preobražaja iz neživog u živo (animacija predmeta) ali se sadržajno bavi Ovidijevim epom „Metamorfoze“, preciznije mitom o čarobnici Medeji i vođi Argonauta Jasonu, o njihovoj ljubavi, sretnom životu i tragičnom kraju (ZKL, 18.9.).
Baveći se scenskim govorom, autor Latinović je posegnuo za animacijom „pomoću štapa i kanapa“, kako je sam slikovito opisao (on i kostimografkinja Milica Grbić Komazec nagrađeni su za scenografiju) te je ansambl (Marija Radovanov, Neda Danilović, Slavica Vučetić, Slobodan Ninković i Saša Latinović) oblikovanjem užadi stvarao mitska bića čije su živote pratili sugestivni uzdasi, proročki govori i „svevremenski“ zvukovi (nagrada za scensku glazbu).
Predstava djeluje upečatljivo, a to što se u svakom trenutku ne uspijeva dešifrirati svaki segment sadržaja može i ne mora biti mana: razumijemo li uvijek ljudska ponašanja?
Prošlogodišnji PIF ugostio je španjolsko kazalište „Zero en Conducta“ s predstavom „Brigitin posljednji ples“, a ove je godina ista skupina nastupila s predstavom „Mehanika duše, eh man he“ (ZPC, 20.9.) u kojoj se isprepliću plesni pokreti i animacija (ansambl je nagrađen za koreografiju i za glumačku i animatorsku kreaciju) što je odlika ovog kazališta (režija i koreografija Julieta Gascon i Jose Puchades – Putxa, uz njih još nastupaju Amok Cor, Elena Llaucat, Pino Steiner).
Lutak bez lutkara ne postoji – mrtva je tvar, ali kada ga prihvate skrbne ruke onda Nolan pokazuje sve suptilnosti živog bića: i ovaj puta je očarala vrhunska animacija španjolskih umjetnika i da nije bilo lutkinog lica (izrada lutaka Mina Trapp) lako bismo ga uvrstili među ljude (naravno, lutkari su u crnom, dok je on „normalno odjeven, Claudia Fascio).
Animaciji je ravnopravan ples (glazba Bob Gonzalez i Jorge da Rocha) pa preplitanje“ ta dva pristupa ostvaruje poetično, gotovo duhovno ozračje.
Iako neverbalna, predstava je vrlo rječita, posebno pri susretu lutke i čovjeka, jer se u oba slučaja upitnim mogu pokazati postojanje duše i volje: za lutku je to, vjerujemo, očito, ali ne traga li ljudsko biće također ponekad za svojim pokretačem (motivom djelovanja, ljubavi)? Predstava je dobila Nagradu „Tibor Sekelj“ za predstavu s najhumanijom porukom.
Na 12. Bijenalu slovenskih lutkara (6.- 9.9. 2023.) u Mariboru izvedena je predstava za odrasle pjesnika Ilye Kaminskoga „Gluha republika“ u dramaturgiji Tanje Lužar, režiji Andreja Jusa i produkciji Lutkovnog gledališča Maribor (8.9.).
Potresnu priču o diktaturi u kojoj prvi stradaju oni nedužni (gluhi dječak) pratimo kroz nastup glumca, pjevača i klaviristu Jure Ivanušiča (glazba J. Ivanušič, Polona Janežič) i Metke Jurc uz izuzetnu vizualnu kreaciju Barbare Stupice (čudesan prikaz promatrača u obliku plota). U predstavi se nižu razne zgode iz života ali sva njihova „životnost“ stapa se u mučni osjećaj patnje i bespomoćnosti –valja biti odrastao za ovu predstavu.
Tri navedene predstave ponovo pokazuju koliko su lutke „moćne“ i da je velika zabluda smatrati lutkarske predstave isključivo razbibrigom za djecu.
Fotografije: Ivan Špoljarec (Metamorfoze, Mehanika duše), Boštjan Lah (Gluha republika)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
