Neprovjerena priča prema kojoj je slavni skladatelj Antonio Salieri (175o.-1825.) otrovao genijalnog Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.) potaknula je pjesnika Aleksandra Puškina (1799.-1837.) na pisanje drame „Mozart i Salieri“ (1830.) koja je postala libreto za operu (u jednom činu i dvije scene) ruskog skladatelja Nikolaja Rimski-Korsakova (1844.-1908.) čija je praizvedba bila 1898. u Moskvi.
U prvoj sceni dvojica skladatelja čavrljaju o stvaralaštvu i Salieri poziva Mozarta na ručak (pri čemu sam sebi govori: „Ne! Ne mogu se ja više oduprijeti svojoj sudbini/ ja sam izabran, da njega zaustavim/ ili ćemo svi izginuti/ svi mi žrtvonosci, sluge glazbe / ne samo ja sa svojom gluhom slavom…/ Kakva korist, ako Mozart bude živ/ i dosegne još nove visine?“).
Druga scena se zbiva pri ručku: Mozart govori o nelagodi vezanoj uz narudžbu „Requiema“ a Salieri mu nudi piće (u koje je nešto usuo) koje kod Mozarta izaziva umor: „Idem zaspati“.
Salierijeve riječi ukazuju na zločin: „Ti ćeš zaspati na dugo, Mozarte!“ ali se rađa dvojba oko vlastite darovitosti: „Je li on u pravu i ja nisam genij?/ A genij i zločinstvo/ dvije su stvari nespojive“.
Spomenuta komorna opera imala je dvije podjele u dvije izvedbe u ciklusu „Vivat Academia“ (5.4.2023., u 16 i u 19 sati) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Koncertna dvorana „Blagoje Bersa“) pa su u prvoj izvedbi nastupili tenor Vid Begić (Mozart) i bas Luka Čevizović (Salieri), dok su u drugoj podjeli bili Josip Švagelj i Lobel Barun.
Alexandra Vukićević je oblikovala zanimljivu scenografiju s jasnim naznakama različitih mjesta zbivanja što je dizajner svjetla Robert Pavelić pomno popratio (uključivo i promjenu raspoloženja čemu je doprinijela scena sa slijepim violinistom, Lovro Bratonja).
Iako su protagonisti „uredno“ odjeveni (Ema Marković-Imbrija), Salijerova ozbiljnost nasuprot Mozartove ležernosti označava prepoznatljivu karakternu razliku.
Klavirist Davor Ljubić u ulozi Rimski-Korsakova bio je smješten ispred pozor- nice na kojoj je uz drugi klavir Lana Bradić svirala Mozartove skladbe (dok su pokraj nje sjedili Švagelj odnosno Barun), orgulje je svirao Martin Žučko (Requiem), a u kratkotrajnom zborskom nastupu pjevali su studenti pjevanja MA i klapa „Sagena“.
Predstave su se razlikovale po temperamentu ali su obje odisale zanosom i razdraganošću koji su se prelili u gledalište što je važnije od bilo kakve analize i vrednovanja.
Ne znam je li praksa ponavljati ovakve izvedbe, ali ako nije, valjalo bi je uvesti!
Fotografije: MA Zagreb
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
