Raspisivanje temeljnog motiva često pretvara zanimljivu ideju u dopadljivu priču, pa su brojne basne iz antike (Ezop, Fedro) u raskošnijem ruhu (Jean de La Fontaine) dospjele u ovo naše vrijeme ne izgubivši na autentičnosti.
Ono što se u 17.stoljeću „usudio“ La Fontaine, napisati 12 knjiga basana ne krijući da mu je Ezop (620.pr. Kr. -560.pr. Kr.) bio inspiracija i poticaj, usudili su se poslije i drugi autori, pa uprizorenja (kazališna, filmska) pojedinih basni kroz zanimljiva, katkad humoristička zbivanja, ipak vode prvotnoj (jasnoj) pouci/poruci.
U Kazalištu lutaka Zadar postavljena je predstava „zEzop“ Ane Prolić u njezinoj režiji, a naslov nedvosmisleno najavljuje da se planira „zezanje s Ezopovim basnama“ (glumci to odmah najavljuju) što podrazumijeva intervencije u sadržaje (4.12. 2023.).
Prolić je odabrala jedanaest basni, preplićući one dobro poznate s onima skoro nepoznatim, i tako ostvarila svojevrsnu cjelinu (okvir je utrka kornjače i zeca).
Scenografija Roberta Košte je funkcionalna i dopadljiva a ambijentalnoj cjelovitosti doprinio je oblikovatelj svjetla Frane Papić.
Anita Goreta kreirala je kostime na nekoliko razina, pa jedni djeluju raskošno (šareno ptičje perje) dok su drugi konzervativni (vukovi, vrana), ali presudnu ulogu igraju dodaci koji karakteriziraju pojedinu životinju: različiti rogovi (jelen, bik), šeširi s ticalima (cvrčak, mrav), kljunovi, oklop (kornjača), rep (lisica) i slično – sve učinkovito i šarmantno.
Ne sjećam se kada sam posljednji put bila toliko svjesna udjela glazbe u predstavi: Mate Matišić je svaku životinju „obilježio“ a isto je učinio i Damir Klemenić kroz scenske pokrete.
Nakon što glumci najave da će se „zezati“, počinje utrka zeca, razigranog Davora Tarbuka (s divovskim zečjim ušima i znako-vitim brojem 007) i kornjače čiju je „mimiku“ i kretnje Irena Bausović Tomljanović „skinula“ do detalja (pa ne znaš, je li kornjača ili Irena?!).
Ona je jednako uvjerljiva i kao lija, bez obzira radi li se o večeri s rodom (Ana Cmrečnjak) ili o provo- kaciji vranine (Davor Tarbuk) taštine i povezivanje ove dvije basne sa sirom kao desertom pomirbe dobiva se novo ozračje u odnosima lisice i rode (mogle bi se početi redovito družiti).
Prolić je vrlo nadahnuto promijenila pouku jedne od najpoznatijih basni, one o marljivom mravu i raspjevanom cvrčku: umjesto da mrav pusti cvrčka da umre (mrav stalno radi i zato svega ima, a cvrčak nema ništa jer ne radi ništa nego samo pjeva), on otkriva da lakše i bolje radi uz glazbu, pa oni sklope dogovor: cvrčak će mravu svirati, a ovaj će njega za uzvrat hraniti. I tako njih dvojica počnu surađivati: dok Davor Tarbuk vozi tačke, Lino Brozić svira harmoniku pri čemu se obojica trude da pokažu nužnost takve suradnje (ili prosto rečeno, umjetnici nisu dangube).
Vrlo je scenična epizoda s jelenom (Brozić) čiji su raskošni rogovi zapeli u krošnji i lavu (Tarbuk) pružili prigodu da ga pojede, što su spriječili mladi jeleni koji su mu „okljaštrili“ rogove i tako ga oslobodili.
Također ni vuku (Brozić) nije uspjelo lažima razdvojiti bikove kako bi ih, pojedi- načne i zato slabe, uspio pojesti, a na tom je tragu i priča o vučjem čoporu i prakticiranju novog poretka.
Sve četvero glumaca nastupa i u ptičjem natjecanju u ljepoti: tri su krasne i šarene, a četvrta je neugledna vrana (Tarbuk) koja vidi svoju šansu ako se ukrasi pronađenim (odbačenim tuđim) perjem, ali kada pobijedi, svi se okome na nju: ona je samo pokupila ono što su druge ptice odbacile kao nepotrebno pa proizlazi da su njih tri, a ne ona, zlonamjerne.
„Prelijevanje“ među basnama se može uglavnom lijepo pratiti, mada mi se čini da je odabrano previše basni i da možda mališani nisu u stanju „pohvatati“ cijeli sadržaj (a možda su djeca sposobnija negoli se meni čini?!).
Međutim, dvije mi se priče čine pomalo izvan konteksta predstave: ona o hrastu (Brozić) i trski (Cmrečnjak) te o ženi (Cmrečnjak) i kokoši. U prvoj se (vizualno najljepšoj) hrast opire a trska savija pod naletima vjetra a posljedica je srušen hrast i netaknuta trska iz čega proizlazi da nije nužno biti snažan nego prilagodljiv (mudro ali moralno dvojbeno).
U drugoj vidimo ženu čija kokoš svakog dana snese zlatno jaje, ali budući da je žena nestrpljiva i pohlepna, zakolje i raspori kokoš kako bi iz nje odjednom izvadila zlato: dakako u kokoši nema ničega (jedina basna u kojoj postoji nešto nalik lutki pa je šteta da se nije uključila animacija).
„zEzop“ je dopadljiva i zaigrana predstava duhovitog teksta i odlične glumačke igre i kada bi se skratila za spomenute dvije priče (barem), mislim da bi bila kompaktnija (u skladu s meni dragom krilaticom „Manje je više“, Mies van der Rohe)
Fotografije: Iva Perinčić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
