Umjetnička organizacija „Četveroruka“ već cijelo desetljeće u svojem kazališnom radu njeguje „istraživački pristup, kontinuitet, razvoj ansambla, angažiranost i društvenu osjetljivost“ što se dosljedno očituje u svim njihovim predstavama pa tako i u izvedbenom triptihu „Osim svega, nisu vremena sad“ autorice i redateljice Marine Petković Liker.
Projekt je nastajao u razdoblju od 2021. do 2023. i mada predstave nisu izvođene „kronološki“ (Studio Chekhov, Zagreb), njihov logični raspored je: „PROMATRAM lica tišine“ (18.11.), „KAKO SAD pravila su jednostavna“ (12/2022., Nagrada za iznimni doprinos kazališnoj umjetnosti /31. Nagrada hrvatskog glumišta; pisano za kritikaz.com) i „NESTAJEM nisu vremena sad“ (26.11.2023.).
Izvedba „Lica tišine“ je dvojako režirana jer se može gledati u prostoru i preko zooma-a čime nas sjeća na vrijeme kada smo se podozrivo gledali i odmicali zbog bezazlenog kašljucanja.
Omotao nas je strah pa nismo ni pokušali analizirati dostupne informacije nego smo „gutali“ vijesti, dakako loše vijesti. Iako smo imali brojne primjere zajedničkog života u kojem se nisu svi razboljeli, lakše je bilo prepustiti se općoj atmosferi, jer oni koji su „kršili“ pravila, služili su kao primjer za zastrašivanje (osim ako nisu bili „nedodirljivi“).
Aleksandra Naumov sjedi pred nama (desetero gledatelja) i zabrinuto mrmlja, da bi se potom odjenula i nekamo otišla (u privatni stan Slavice Jukić) iz kojeg je emitiran njihov razgovor (Nina Đurđević).
Razgovor laganim tempom dočarava mentalna stanja sugovornica – iskusna Jukić (87) je svjesna da svaka nevolja prođe i zato je puna razumijevanja za svoju kolegicu Naumov (47) čiji se „životni mozaik rasuo“ i koja je „izgubila radost života“.
Razgovor i zagrljaj liječe svaku frustraciju i dok slušamo njih dvije, postajemo svjesni da se ne smijemo prepustiti tišini.
Drugi par su Maja Katić u studiju i Dijana Vidušin na ekranu i razgovor je osjetno kraći (kako je i u stvarnosti), a ponašanje Maje Katić nije uvijek racionalno (dramaturgija Maja Sviben).
No, ponašamo li se uvijek tako da sami sebe razumijemo?
Iako su ukinuta pravila ponašanja donesena za vrijeme pandemije (i dalje se „trzamo“ na nečiji kašalj) još nam je ostala nelagoda kao ključni osjećaj. Neka me netko zagrli!
Predstava „Nisu vremena sad“ okupila je Aleksandru Naumov, Fabijana Komljenovića, Vida Ćosića i Melody Martišković koji sjede svatko u svojem malom, omeđenom prostoru iz kojeg mogu izaći ali to rijetko čine.
No, svaki povratak unosi neku promjenu u odijevanju, izgledu i hodu (scena i kostimi Ana Paulić) pa kako uglavnom šute (tu i tamo nešto natuknu) i uz uključeni radio program (na koji ponekada reagiraju) mrko gledaju pred sebe, trebalo mi je vremena da shvatim kako se radi o starcima koji su onemoćali, napušteni i u svijetu svojih uspomena čekaju kraj.
Doista je bilo neobično (dramaturgija Maja Sviben) sjediti u tišini i pratiti kako mladi ljudi minimalnim promjenama prikazuju starost: ništa se ne zbiva naglo; promjene na sebi teže uočavamo nego na drugima (odavno nisam gledala predstavu koja me se tako intimno ticala!).
Naumov je od ostalih osjetno starija, pa su kod nje te mijene manje drastične, no gledati Martišković kako se šminka i pri tome se „koketno“ prisjeća „lude mladosti“ je očaravajuće.
Ili Komljenović koji, iako se kreće potpomognut štapom, još želi zaplesati, dok Ćosić potaknut foto-albumom kuje planove.
U završnici su svi u šlapama i s malim tepihom ispred stolica – soba je postala cijeli njihov svijet. A onda pospreme „svoj svijet“ i odlaze – koliko je zaista važno ostaviti trag?
Činjenica da Marina Petković Liker, osim vlastitog uigranog tima, još uvijek uspijeva pronaći (mlade) glumce spremne na istraživanje i promišljenu izvedbu, važan je doprinos u gradnji nepatvorene kazališne umjetnosti.
Fotografije: Nina Đurđević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
