Znala sam da su zidovi Vranyczanyjeve palače (1889.) u Berislavićevoj ulici (Zagreb) nagrđeni pukotinama, da će biti hladno u njezinom raskošnom stubištu dok ću hodati uokolo ili oslonjena na balustradu pratiti predstavu „Simfonije/ Turpituda“- scenska varijacija zbirke poema Miroslava Krleže „Simfonije“ i poeme Marka Ristića „Turpituda“, uz korištenje fragmenata Krležinih i Ristićevih dnevnika, njihove korespondencije, knjiga, pisama te eseja Stanka Lasića, Marije Vinski, Predraga Brebanovića i Snježane Banović u režiji/dramatizaciji Rajne Racz (20.11.2023., EUROKAZ u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Hrvatskim inženjerskim savezom) i da neću (vjerojatno) „pohvatati“ sve elemente predstave – sve sam to znala i ipak mi ništa od toga na kraju nije smetalo jer me zarobila nekakva drugačija stvarnost.
Mada različitih poetika (načelno) Miroslav Krleža (1893.-1981.) i Marko Ristić (1902.-1984.) su se družili i podržavali što je, pretpostavljam, dovelo do ove predstave koju redateljica definira: „Ovo je dokumentaristički neodgovoran scenski esej utopljen poetskim bjesnilom uokolo još danas legitimnog treptaja pitanja o pragmatičnoj mjeri umjetnosti pred društvenim licem i obratno.“
Predstava prati dvojicu književnika u međuratnom razdoblju što ističe simfonija „Pan“ (1933.) i poema „Turpituda“ ( 1933., preuređena 1937., objavljena i zaplijenjena 1938.; u reprintu Liber croaticus iz 1972. otisnut je Ristićev dnevnik od 27.5. do 12.6. 1938. koji svjedoči o njegovim zagrebačkim kontaktima dok se pripremalo tiskanje „Turpitude“) i u vrijeme Drugog svjetskog rata (ustaše su u Dotrščini 1941. strijeljali Augusta Cesarca, Mariju Vinski, Zvonimira Richtmanna s kojima su se Krleža i Ristić družili) što učinkovito prikazuju Tihomir Milovac (scena), Matija Dijanović (kostimi), Kasija Vrbanac Strelkin (pokret) i uvijek izvrstan skladatelj Marin Živković.
Rekviziti (portreti, pseće maske), ambijenti (plaža, teniski teren, soba), kostimi i glazba dočaravaju atmosferu čemu dodatno prinose ustaška i partizanska pjesma (izmijenjenog teksta) i „razred“ u fingiranim ali znakovitim crnim uniformama (đaci Srpske pravoslavne opće gimnazije). Odabir glumaca je vrlo zanimljiv, jer recimo, Ivan Simon ni najmanje ne podsjeća na Krležu, ali gestikulacijom, držanjem tijela i ophođenjem dočarava arbitra čija se riječ bespogovorno sluša (iako nije na odmet još malo odobravanja, diskretna i uslužna Bela- Zdenka Šustić).
Mlađi, fleksibilniji par su Marko (Marko Kasalo) i Ševa (ženstvena Marina Žužić) Ristić i njihova očaranost Krležom je nesumnjiva (što me malo začudilo nakon čitanja „Turpitude“). Damian Humski- Richtmann, Lovro Rimac – Cesarec i Dora Čiča – Vinski svojim su tragičnim likovima zaokružili prikaz ljudi koji se nisu uvijek isključivo „bavili“ krucijalnim pitanjima, nego su se zabavljali, igrali tenis i zajedno ljetovali (scenograf je „plažu“ smjestio u dno stubišta pa je pogled bio moguć isključivo odozgor čime se mogao sagledati cjelovit prizor ali i postaviti distanca između sudionika i publike što nije u većini scena).
Jedini nepovijesni lik u predstavi je bog prirode Pan, mladi glumac Fabijan Komljenović koji nas je, čudesno izgledajući u srebrnkastom odijelu, artikulirano i energično usmjeravao po prostoru – nije nam palo na pamet da mu se usprotivimo!
Sudeći po obilju materijala, pripreme za predstavu su bile složene i dugotrajne, glumce i gledatelje su okruživali tegobni uvjeti ali osobno, niti na trenutak nisam zažalila što sam dio ove magične priče.
Fotografije: Marko Milovac
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
