Potresene „hrvatskom stvarnošću“ u kojoj ljudi (mahom stariji) obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim bocama kako bi ih „prodali“ dućanima koji ih otkupljuju (ne samo da to nisu svi dućani nego nije uvijek lako udovoljiti kriterijima oko izgleda boce: gdje će beskućnik ispirati boce?) Kolektiv „Igralke“ (glumice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, klasa Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) i slovenska redateljica Tjaša Črnigoj upustile su se u istraživanje spomenute pojave nakon čega je nastala dokumentarna predstava „Bakice“, sastavni dio projekta Rijeka 2020 – EPK (Centar za kulturu Maksimir, 11.11.2023.).
Na početku pred- stave projiciran je tekst Državnog zavoda za statistiku: „Žene starije od 65 godina u Hrvatskoj su najugroženija skupina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti“ pa su se naše autorice usredotočile na spomenutu skupinu povezavši se sa četiri žene koje su za sebe odabrale imena Albina, Ljudmila, Marta i Suzana.
U programskoj knjižici piše: „Na osnovi priča tih žena autorice su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju. Pozicija žene istražuje se kroz prizmu društvenih vrijednosti kao što su socijalna sigurnost, (ne)ravnopravnost, socijalna uključenost te dostojanstven život.
U vrijeme kada je postalo „normalno“ prolaziti pored ljudi koji kopaju po kontejnerima, pitamo se gdje smo i kamo idemo, kao pojedinci i kao društvo“ (donacije dobivene za knjižice idu izravno ženama čije su priče postale predložak predstave).
Glumice iz crnih vreća vade i na rub pozornice redaju boce te na taj način grade „zid“ (Paola Lugarić) baš kao što „zaranjanje“ u kontejner diže nevidljivi zid između sakupljača/čica boca i ostalih kako i piše u „Malom vodiču skupljača boca“ autora Dražena Perušića – Boce: „Prvi korak, ujedno i najteži, je krenuti prema prvom kontejneru za smeće.
(…) Ali morate znati da prvi par očiju koji vas ugleda znači potpuno i sigurno rušenje vašeg ugleda i ponosa, ma koliko prije toga bio izgrađen.
(…) Nakon gubitka dostojanstva više ne možete puno izgubiti i vi postajete jedan od nas, skup- ljača boca.“ U odjeći (Tanja Blašković) za „po doma“, glumice iznose statističke podatke o mirovinama (uz razlike između sadašnjeg trenutka i 2020. kada je predstava nastala ) nakon čega se usredotočuju na prikaze sudbina odabranih žena (četiri stolice s pohabanim jaknama i obućom).
Osim što pratimo sjećanja na prvi susret s pojedinom sudionicom i opisa njiho- vih života u kojem, usprkos teškom radu, nisu uspjele steći dovoljno veliku mirovinu za život, slušamo autentične snimke (koje nisu uvijek razgovijetne pa ih glumice izgovaraju).
Najdirljiviji su savjeti o preživljavanju na ulici, pa Albina opisuje kako pripremiti oštećenu bocu i „prevariti“ aparat za otkup, dok Marta „prikazuje“ tuširanje i pranje rublja u javnom kupatilu ako je dobila samo dva žetona (svaki traje minutu).
Bake glumica, srećom, ne trpe oskudicu, pa od njih (uz projekciju lika), kao protutežu prijašnjim potresnim i bezizglednim sud- binama, slušamo brižne savjete unuci o njezi mladenačkog izgleda prirodnom kozmetikom ili gledamo stariju njegovanu gospođu koja se napokon može posvetiti omiljenoj zabavi plesu.
Uvrštavanje lakšeg sadržaja u prevladavajući tegobni je domišljato jer „razbija“ jednoobraznost crnila ali ne „dokida“ pomno izgrađen mučni dojam. Završni monolog boce malo predugo traje, ali možda takav potakne publiku da se zamisli: ne čeka li negdje nekoga/neku od njih „njihov“ kontejner?
Fotografije Nada Žgank
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
