Ulaskom u Galeriju Koprivnica na izložbu „Čarlijev svijet igračaka“ (9.4.-9.5.2021.) posjetitelj iz svojeg uobičajenog okoliša odjednom ulazi u svijet čudnih drvenih čovječuljaka i neobičnih životinjica.
Dok slonovi, zmajevi, pande, psi i ostali prilično vjerno (osobito zmaj!) oponašaju poznate oblike, čovjekolike su figurice, iako antropomorfne, jako različite.
Uz one smještene na podlozi, postoje i viseće opremljene jednostavnim mehanizmom koji im omogućuje ljuljanje ili okretanje.
Na izložbi su najbrojnije figure nazvane „ model quadro“, kojima je sve osim kuglaste glave (s fiksiranim očicama, nosićem i širokim smiješkom) složeno od četvrtastih elemenata, pa im izgled i položaj tijela ovisi o rasporedu složivih elemenata.
Za njihov je izgled na ovoj izložbi, nakon višednevnog slaganja i preslagivanja, zaslužna muzejska pedagoginja Maša Zamljačanec koja je odabrala radove, osmislila prostornu koncepciju i postavila izložbu.
Podnaslov izložbe je „Drago Turina – priča iza kulisa“, jer su radovi iz ostavštine scenografa Drage Turine Čarlija (1943.- 2020.).
Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar u katalogu izložbe zapisao je: „Tri su važne komponente ugrađene u autorsku scenografiju Čarlija Turine: njegova intelektualna znatiželja i estetski senzibilitet, zatim mašta i sklonost igri te, najposlije, izrazito tehnološko znanje, funkcionalnost i preciznost.“
Njegovo praktično znanje ili kako to Špoljar opisuje : „Turina je bio inženjer u tijelu umjetnika ili umjetnik s graditeljsko- tehničkim erosom.“ davalo mu je sposobnost da svoje scenografske nacrte „vidi“ u prostoru odnosno da smišlja samo one koji su izvedivi, što su redatelji jako cijenili (a vjerojatno i glumci).
Ono što je Čarli mogao postići u prostoru, mogao je i na malim objektima, pa je čitav život izrađivao drvene figurice koje je zvao „didlačima“.
Neki su bili fiksirani, ali mnogi su bili složivi pa su predstavljali vrstu didaktičkih igračaka o čemu Zamljačanec zapisuje: „Oni potiču razumijevanje prostora, pokreta, kreativnost i logično razmišljanje te nas neprestano potiču na nove pokrete i scenarije, a igra s njima može potrajati satima ili (ne) očekivano završiti u samo nekoliko minuta.(…)
U Čarlijevom svijetu igračke se mogu vidjeti kao raznobojne skulpture, minijature, prostorne instalacije ili čak slike.(…) Ti su mali objekti portreti, marionete, umjetnički oblikovani ljudski likovi koji djeluju intimno, zanimljivo, sposobno, a pritom su lišeni blještavila i nametljivosti.“
Gornji navodi pokazuju ozbiljnost koju mora imati ( i ima) Turinin rad, Čarlijev svijet zaigranosti.
Meni osobno, ta je izložba pružila beskrajnu radost, ne samo zbog ljupkosti „didlača“ nego zbog bliskosti koju sam osjetila prema jednom drugačijem, a opet mojem svijetu.
Obilazeći postamente, jedva sam se suzdržavala da ne povučem slona za surlu ili pandu za uho, da Woodyja ne kvrcnem po nosu ili Quadra ne potapšam po glavi, da ne zavrtim akrobata ili povučem uzicu Hampelmanu, da ne presložim grupice po podlozi na kojoj su zastale…
Taj poriv, vjerojatno ne samo moj, da se združe oko, ruka i „didlač“ pokazuje da je Čarli odlično znao što radi.
Fotografije: Muzej grada Koprivnica
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
