Životom i radom grafičara i grafičkog dizajnera Sergija Glumca (1903.-1964.) godinama se bavila povjesničarka umjetnosti Lovorka Magaš Bilandžić (1981.), pa je na temelju svojih spoznaja o njemu, napisala doktorsku disertaciju (2012.), monografiju (DPUH, 2019.) i osmislila retrospektivu u Galeriji Klovićevi dvori, Zagreb (11.11. 2021.-16.1.2022.).
Budući da je Sergijev otac bio pukovnik u austrougarskoj vojsci, obitelj se ubrzo nakon Sergijevog rođenja iz Užgorodu (danas Ukrajina) odselila u Beč, kratko boravila u Beogradu i nastanila se od 1920. u Zagrebu.
Sergij Glumac je kratko vrijeme u Berlinu (1923.) studirao arhitekturu, a u isto vrijeme stječe znanje o raznim i grafičkim tehnikama. Po povratku u Zagreb školuje se na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt (1924.- 1927.), te boravi u Parizu na Academie Andre Lhote (1925./ 1926.) gdje prihvaća kubizam i art deco.
Izuzetno uspješni završetka studija na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji donosi mu stipendiju Francuske vlade za daljnje usavršavanje i on ponovo odlazi u Pariz gdje nastaje čuvena grafička mapa „Le Metro“ (1928.) koju čini dvanaest linoreza s motivima pariške podzemne željeznice.
U grafičkoj mapi „Beton“ (1930.) na devet je listova prikazao izgradnju zagrebačke tržnice Dolac, ali sada radi litografije, pa za razliku od prethodnih grafika koje odlikuju snažni kontrasti, u ovima dominiraju nijanse; sklonost „tehnološkim“ temama vidljiva je u grafikama i crtežima gradilišta, brodogradilišta, strojeva i vozila.
Još kao student oblikovao je plakate za plesne večeri, ali se od 1929. sustavno počeo baviti reklamom i realizirati kampanje za razne proizvode (His Master s Voice, odjeću Friedman, piće Skaut“), surađivati sa Zagrebačkim zborom za koji do 1938. oblikuje plakate, a zahvaljujući prijateljskim (i obiteljskim) vezama s tvorničarima i mecenama iz obitelji Aleksander i Marić, osmišljava oglase i reklame za njihove tvrtke poput Prve hrvatske tvornice ulja (dopadljiv plakat za Zagrebačko ulje Crvena zvijezda, 1934.) ili Hinko Mayer i drug.
Glumac je bio izvrstan i u turističkim plakatima pa se ističu oni za hotel „Erika“ u Kranjskoj gori (1932.- 34.), ali i za one poslije rata (mada je osuđen na zatvorsku kaznu i potpuno rehabilitiran tek 1955.)., a njegove naslovnice časopisa „Svijet“ (1933.) odišu ljupkošću i elegancijom (sklon art decou uklopio se u stil koji je njegovao Otto Antonini).
Sergij Glumac je vrlo rano počeo raditi kazališne i filmske plakate, bavio se skicama za kostime i scenografije koje nisu odmah realizirane (1920-ih), ali je to nadoknadio desetljeće kasnije kada je osam sezona radio kao pomoćni scenograf u zagrebačkom Narodnom kazalištu.
Surađivao je s raznim redateljima na dramskim i glazbenim predstavama oblikujući scenografije na temelju karakteristika samog djela, a unosio je i inovativne elemente (1931.) poput projekcija da bi „proširio senzorne efekte kazališne izvedbe“ (Magaš Bilandžić).
U Shakespeareovoj drami „Julije Cezar“ u režiji Tita Strozzija (1934.) „primijenio je krajnju simplifikaciju i rotacijsku pozornicu, a upotrebom stepeništa stvorio prostor akcije za brze izmjene scena i aktivno kretanje pojedinaca i depersonalizirane mase koje je tih godina u njemačkom kazalištu istraživao Max Reinhardt“ (Magaš Bilandžić) iz čega proizlazi da domaća scena nije zaostajala za europskim avangardnim pokretima.
Osim spomenutih aktivnosti, Glumac se bavio projektiranjem namještaja i interijera, pisao je o grafičkim tehnikama, a bio je među osnivačima Likuma (1948.).
Najintenzivnije Glumčevo djelovanje bilo je između dva svjetska rata podjednako na području grafike, grafičkog dizajna i scenografije (od kubizma i ekspresionizma do nadrealizma i art decoa), pa ako ga danas doživljavamo kao baštinu, radovi na kojima kombinira sliku i pismo pazeći da vrstom slova i odabirom boja stvori lijepu i čitljivu cjelinu, neupitno predstavljaju model za kvalitetni grafički dizajn.
Fotografije: Lovorka Magaš Bilandžić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
