Začahureni u svojoj samodovoljnosti, nasljednici europske antičke civilizacije uvijek se silno iznenade kada shvate da je u nekim drugim, „divljim“ predjelima svijeta cvjetala umjetnost i znanost na jednako visokoj, ako ne i višoj razini.
Nimalo ne iznenađuje da su stoljećima usporedno egzistirali osvajački pohodi grabežljivih nomadskih hordi i profinjeni životi urbanih sredina.
Jedan od najvećih ratnika i vladara, utemeljitelj carstva Timurida bio je Timur/Tamerlane, znan i kao hromi Timur (1336.-1405.) koji je gospodario ogromnim teritorijem u razdoblju od 1370.-1405.
Njegovu je osvajačku politiko nastavio sin Shahrukh (1377.-144.; vladao je od 1405.-1447.) izabravši za svoje sjedište grad Herat umjesto Samarkanda, kojeg je prepustio sinu punog imena Mirza Muhammad Taraghay bin Shahrukh (1394.-1449.), vladaru Transoxiane (obuhvaća prostor između rijeka Amu Darye i Syr Darye, odnosno današnjih država Uzbekistana, Tadžikstana i Kazahstana).
Spomenuti Mirza, Timurov unuk, više je bio sklon nauci, posebno matematici (trigonometriji) i astronomiji negoli ratovanju i vladanju.
Suvremenu astronomiju silno je zadužio svojim katalogom u kojem je vrlo precizno zapisao položaj 1018 zvijezda (1437.).
Njegovo skraćeno ime točnije nadimak glasi Ulugh beg odnosno Ulugbek (Veliki vladar), a njegov se katalog smatra najvažnijom „zvjezdanom “ knjigom u razdoblju između Ptolomeja (100.-170.),čije je podatke svojim mjerenjima temeljito ispravio, i Tycha Brahe (1546.-1601.).
Mirzo Ulugbek je bio izvrsno obrazovan, govorio je pet jezika i posjedovao zavidno matematičko i astronomsko znanje, pa je poput pravog prosvjetitelja u Samarkandu sagradio medresu (1417.-1420.), a potom i veliki opservatorij (1424.-1429.), okupivši brojne znanstvenike.
Ulugbek nije prvi graditelj opservatorija u islamskom svijetu, ali je njegov sekstant bio najveći do tada (postoje različiti podaci koji govore o polumjeru od 36 m do 40 m).
Prema nekim pokazateljima, opservatorij u Samarkandu bio je inspiriran ostacima opservatorija sagrađenog 1272.u Maraghehi (Iran), dok se njegov uzidani sekstant „oslanjao“ na onaj iz Raya (danas četvrt Teherana,Iran ) koji je 994.sagradio Abu- Mahmud al Khujandi (940.-1000.) nazvavši ga prema svojem vladaru Fakhr al Dawlu, Fakhri sekstant (ime koje se koristi i za Ulugbekov).
Veličina očuvanog djela Ulugbekovog sekstanta (zahvaljujući tome što je bio pod zemljom) daje naslutiti da je opservatorij bio veliko trokatno zdanje.
Izmjereni podaci položaja nebeskih tijela čine vrlo mala odstupanja u odnosu na mjerenja suvremenim instrumentima, što upućuje na činjenicu da se radilo o znalačkoj gradnji i vrhunskom učenjaku.
Nakon očeve smrti 1447.Ulugbek dolazi na vlast i sukobljava se sa svojim sinom (Abdal Latif Mirza, 1420.-1450.) koji ga ubija za vrijeme molitve.
Iako je jasno da se radilo o borbi za vlast, prema legendi, za taj čin postoji opravdanje u Ulugbekovom proučavanju zvijezda odnosno „petljanju“ u Božje poslove, pa je ubojstvo čin Božje kazne!
Opservatorij je temeljito razrušen (navodno iz vjerskih razloga), a do prvih spoznaja o postojanju ovog veličanstvenog zdanja dolazi ruski arheolog Vasilij Vjatkin tek godine 1908.
Iskopavanjem pronalazi temelje zgrade i podzemni dio sekstanta, čiji ostaci svojim dimenzijama još uvijek izazivaju strahopoštovanje.
Danas je na ulazu u kompleks postavljena Ulugbekova sjedeća figura, dok su u nevelikom muzeju prikazani modeli opservatorija i poneki originalni arhitektonski dio.
Ushit pri pogledu na ostatke ovog zdanje i poštovanje koje gajim prema ovom izuzetnom astronomu nalazim u pjesmi Antuna Branka Šimića „Opomena“, koju je Ulugbek, ne sluteći, živio cijelim svojim bićem:
„Čovječe pazi/ da ne ideš malen/ ispod zvijezda!
Pusti/da cijelog tebe prođe/ blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ/kad se budeš zadnjim pogledima/rastajao od zvijezda!
Na svom koncu/mjesto u prah/pređi sav u zvijezde!“
Fotografije Špela Karo, Gorazd Bernard
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
