Kažete li nekome da ćete se sresti u pješačkoj zoni ili na šetalištu, velika je vjerojatnost da vas uopće neće razumjeti.
No, ukoliko najavite susret na korzu, neće biti nikakve dvojbe o čemu govorite, iako ste zapravo rekli istu stvar. Naime, korzo je gradska ulica (rjeđe trg ili nekoliko ulica) na koju se dolazi određenog dana ili u određeno doba dana da bi se „vidjelo i bilo viđeno“, a da pri tome samo mjesto službeno nosi sasvim drugo ime (mada se može zvati doslovce Korzom).
E sad, može taj šetački dio biti prostran ili načičkan ugostiteljskim objektima, pa valja precizirati mjesto sastanka.
U Tuzli je to, na primjer, „kod Meše i Ismeta“, gradskog križanja/trga/platoa na kojem od 1999. stoje figure pisca Mehmeda Meše Selimovića i slikara Ismeta Mujezinovića.
Skulpture je oblikovala hrvatska kiparica Marija Ujević Galetović (1933.), poznata po zanimljivim figurama postavljenim na nekonvencionalan način u javnom prostoru (primjeri su August Šenoa i Miroslav Krleža u Zagrebu).
U slučaju dvojice prijatelja, rođenih Tuzlaka, radi se o izravnom postavljanju na podlogu, pri čemu se strogi, pomalo ukočeni Meša susreće s Ismetom, ležerno oslonjenim na stup svjetiljke.
Ne samo da se radi o izvrsnom skulptorskom radu, već o životnom postavu koji svojom naglašeno humanom notom predstavlja sugestivno mjesto za sastanke.
Iako rođen u Tuzli, Meša Selimović (1910.-1982.) je većinu života proveo u Sarajevu i Beogradu, tako da u Tuzli postoji samo njegova spomen soba u Domu književnosti (na gornjem katu Doma je spomen soba Derviša Sušića) u kojoj su izložene fotografije, razglednice, rukopisi, dokumenti i primjerci knjiga.
Prema riječima zapisanim u autobiografiji „Sjećanja“ (1976.) Selimović sebe određuje na slijedeći način: „…Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.
Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika.
Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad.“ Mada objavljuje od 1947., Selimović svoj raskošni književni talent pokazuje puno kasnije i to u, danas, dva kultna romana: „Derviš i smrt“ (1966.) i „Tvrđava“ (1970.).
Poznavaoci njegovog života, punog padova i uspona, u romanima prepoznaju zbivanja koja su ga potaknula na književno stvaralaštvo, poput motiva ubijenog brata u „Dervišu i smrti“.
Naime, njegov stariji brat Šefkija strijeljan je (1944.) zbog uzimanja namještaja iz „magacina Glavne uprave“ kako mu trudna žena ne bi spavala na podu (do strijeljanja je došlo zbog odgojnih razloga a ne stvarne krivice, budući da se radilo o uglednoj partizanskoj obitelji!).
Opterećen ne samo bratovom smrću već i svojom mlakom reakcijom (nastavio je normalan život), Selimović četiri godine piše univerzalnu priču o odnosu pojedinca i vlasti, smještajući radnju u 18.stoljeće i islamsko okruženje.
Mada je napisao predivne poetske rečenice pune mudrosti i ljepote, jedna banalna i pomalo prostačka napomena, meni osobno, sjajno opisuje nužnost djelovanja i borbu protiv straha : „Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živeti?“.
Slikar Ismet Mujezinović (1907.-1984.) imao je manje turbulentan život: nakon završene zagrebačke Likovne akademije (1929., Jozo Kljaković) u Parizu (1931.-1933.) studira povijest umjetnosti, od početka rata aktivno sudjeluje u NOB-u, a nakon boravka u Sarajevu godine 1953. zauvijek se vraća u Tuzlu.
U njegovom opusu (predratni , ratni i poslije ratni ) nalazimo portrete, žanr scene, krajolike i vedute, masovne ratne scene i scene izgradnje, te intimne zapise psiholoških stanja u različitim tehnikama (ulje, akvarel, crtež) i nerijetko jakog kolorita.
Među najpotresnijim njegovim radovima jest „Autoportret sa spomenicom“(1966.) na kojoj slikar stoji polugol pokraj slikarskog pribora s pribodenim ordenom na golim grudima (doslikano 1970.). Zanimljivo je, da se spomenute dvije godine u nastanku slike podudaraju s izdanjima Mešinih romana „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“.
Mujezinovićevi radovi mogu se vidjeti u čuvenoj Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla (pod imenom Galerija jugoslavenskog portreta utemeljio ju je Mujezinović godine 1964. s Mevludinom Ekmečićem) koja u različitim zbirkama (suvremenog portreta, međunarodnog portreta,skulptura, lik Tita u djelima likovnih umjetnika, ostavštinama Adele Behr Vukić i Jamesa Haima Pinta, općoj zbirci) čuva oko 5000 umjetnina.
Mujezinovićeva stambena kuća s ateljeom u Klosterskoj ulici danas je pod nazivom Međunarodni atelje Ismet Mujezinović izdvojena jedinica Galerije.
U jednom dijelu prostranog prizemlja uređena je Mujezinovićeva spomen soba (dokumenti, fotografije, namještaj,osobni predmeti),dok drugi dio služi za prigodne kulturne programe.
Fotografije TIP.ba, Fama
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
