Kada čovjek shvati da treba pokrenuti sebe da bi pokrenuo svijet oko sebe i da je pozitivna energija ona koja jedina može imati dobre rezultate onda se odluči ići samo u tom smjeru. Tako je i Berislav Sokač odlučio pokrenuti Hrvatsku i svojim projektom Run Hrvatska oduševio mnoge ljude koji ga vjerno slijede u jedinstvenom projektu o kojem nam je u intervjuu otkrio kako je došao do ideje i realizacije.
Svoj prvi maraton otrčao je u New Yorku ušavši kao sudionik preko internetske lutrije, a nakon toga slijedio je svjetski poznati maraton u Bostonu. Saznajmo više o ovom genijalcu koji je svoje visoke pozicije u svjetskim korporacijama zamijenio trčanjem kojim pokreće sebe i svijet.
W: Kako doživljavate sebe? Kako se vidite prije i sada?
Ja sam počeo vrlo rano raditi, uvijek me vodilo to da budem neovisan da imam svoju sigurnost, financijsku ali i sam uvijek volio i slobodu kretanja. Tako da sam već s 14 godina počeo raditi. susjedima sam kosio travu, šišao živicu, prao automobile. To su bili moji prvi poduzetnički koraci.
U obitelji smo oduvijek bili odgajani tako da smo morali zaraditi novac. Od prvog razreda osnovne škole uvijek sam u sedam ujutro morao ići po novine i kruh. To je bila obveza mene i sestre. I tako sam i nastavio kroz život.
Moj prvi posao je bila vožnja kombija po Europi. S 18 godina sam vozio za neke današnje vodeće hrvatske kompanije robu iz Italije, Austrije i Njemačke u Hrvatsku. Tu sam naučio kako funkcionira transport i špedicija. Nakon tri godine provedene na cesti i 300.000 km u kotačima javila mi se želja da zakoraknem još više u svijet.
Privukao me posao pekara jer mi se činila zgodna ideja zaposliti se kao vrhunski pekar u jednom od svjetskih poznatih hotelskih lanaca i tako minglati od hotela do hotela po svijetu.. Bio sam uporan i nakon izučavanja zanata kod fenomenalnog pekara gospodina Trajkovića u Zagrebu (koji i dan dana peče kruh i peciva na tradicionalan način) počeo sam raditi u jednom takvom hotelskom lancu, gdje sam tako dobro izrađivao peciva da su im se divile i kušale ih mnoge svjetske poznate osobe. No kada sam vidio da mi taj posao ipak ne omogućava željeno kretanje po svijetu, odlučio sam studirati računarstvo te sam svoju informatičku karijeru započeo u bankarskom sektoru, a nakon toga i u nekim vrhunskim korporacijama te ostvario san da kroz posao i puno putujem.
Putujući tako često i uglavnom avionom počeo sam razmišljati zašto je Hrvatska ili neke druge zemlje puno nerazvijenija od nekih nama susjednih zemalja i shvatio da se mi dovoljno ne krećemo, nismo dovoljno aktivni kako u fizičkom tako i u mentalnom smislu. Tako se rodila ideja o projektu Run Croatia.
W: Zašto mislite da Vaš projekt Run Croatia pokreće ljude?
Kroz taj svoj projekt upravo aludiram na to kretanje pod kojim podrazumijevam osim fizičkog kretanja i razvijanje pozitivne energije koja pomiče naše osobne granice. Želim da se ventili otvore, da se stvori kreativnost, da se opusti energija i da se ljudima dopusti da sebe ostvaruju ovdje u Hrvatskoj. Kroz jedno napredovanje ljudi na osobnoj razini, kroz osjećaj da mogu napredovati i rasti, što bi po mom mišljenju doprinijelo smanjenju odljeva mozgova. Teško je nekoga tko je ambiciozan zadržati u ovoj zemlji, takav će zasigurno otići.
Vraćamo se na pitanje što je prije bilo kokoš ili jaje, jer ako u zemlji nema dovoljno kvalitetnog nazovimo “goriva” da se stvari pokreću ne može se pokrenuti dobra energija. U našoj zemlji kvalitetan kadar, koji i hoće nešto pokrenuti jednostavno ne može stoga se otvara izbor da se odlazi dalje ili se ostaje na mjestu, a tako se ne napreduje. Ideja projekta ima svakako i ekonomsku podlogu. Danas u svijetu milijuni ljudi trči i zbog toga i putuju izvan svojih zemalja i kroz trčanje upoznaju druge ljude i druge zemlje.
Samim dolaskom i u našu zemlju ti isti ljudi će trošiti novac pri svom boravku, razmjenjivati svoja životna iskustva te prenositi pozitivnu energiju kretanja unutar našeg društva.
W: Kakvo je vaše mišljenje o iseljavanju iz Hrvatske?
Moje mišljenje je da ljudi prvo pomisle na financijski aspekt kad netko odlazi iz Hrvatske. To svakako je jedan važan razlog, no iz razgovora s našim mladim intelektualcima u inozemstvu dobio sam dojam da ih se većina iselila kada je osjetila nemogućnost razvoja i napredovanja u Hrvatskoj. Svatko u sebi nastoji razviti svoju individualnost, napredovati i razvijati se u društvu u kojem trenutno živimo, a iskustvo mi pokazuje da su vani mogućnosti takvog razvoja još uvijek veće nego kod nas.
W: Kako mislite da se to može riješiti, kako se pozitivna energija o kojoj pričate može pokrenuti?
Jedini način je da se mladim ljudima omogući osobni razvoj i razvoj njihovog poslovanja, što znači da se država treba što više uključi u edukaciju stanovništava. Ima stvarno fenomenalnih inicijativa, nije sve tako crno i vide se neki pomaci, što nije bilo očito prije tri, četiri godine.
Prije par tjedana u šetnji Zrinjevcem naišao sam na zanimljivu atmosferu, bio je tamo neki DJ, pekli su se neki hamburgeri, okolina je bila uređena s nekim balama sijena i odjednom je sve živnulo. Malo je potrebno da se u gradu stvori nekakav svjetski “štih”, neka dobra energija. Naprosto su ponekad dovoljni detalji, evo poput ovog događaja u zagrebačkom parku Zrinjevac. Dovede se nekoga tko usred grada pušta dobru muziku, ljudi tada dođu i razmjenjuju neke ideje, jer iako to možda na prvi pogled izgleda kao nekakva zabava, činjenica je da je to jedno okupljanje gdje ljudi u opuštenom raspoloženju diskutiraju o nekim stvarima, kreiraju neke nove matematičke formule koje mogu pasti na plodno tlo i koje mogu doprinijeti daljnjem razvoju društva.
To je ono što možemo naučiti od zapada tu specifičnu kreativnost na van. Tako otprilike izgleda neko moje viđenje onoga što treba napraviti.
W: Kako zapravo definirate Run Croatia?
To je proces. Ako opet povučem paralelu na razvoj, vraćam se pojedincu kao jedinki od koje sve kreće. Ako ćemo se više kretati, doći će i do kvalitetnijeg tijeka naših misli koje ćemo kroz pozitivnu energiju trčanja prenositi na naše svakodnevne obveze, a i jedni na druge.
Time utječemo na aktivnost društva u cjelini. Kretanje je evolucija, a u evoluciji oni lošiji otpadaju. Stvar je u tom da se treba preživjeti. Formula je jednostavna. Vjerojatnost je veća da ćeš uspjeti preživjeti ako ćeš biti u pokretu, a ne statičan. Kad si u pokretu stvaraš nova iskustva, iz novih iskustava učiš i samim time imaš jače samopouzdanje za novo djelovanje.
W: Da li ipak mislite da se mnogo toga ipak bazira na novcu?
Pitanje mogu preformulirati i ovako. Stvara li novac energiju ili energija stvara novac? Ako se zamislimo nad time, vidjet ćemo da se na novcu ne bazira puno toga, već na energiji koju ulažemo u svoju edukaciju, u stjecanje novih iskustava koja će neminovno dovesti do toga da nam se pritok novca poveća. U tom smislu Run Croatia kroz poticanje kretanja, samim time i energije stvaranja, želi utjecati na ekonomske pozitivne promjene u Hrvatskoj. Ako se ugledamo na zemlje poput Njemačke koje ulažu u razvoj mreže biciklističkih puteva kroz cijelu Njemačku i time motiviraju ljude na kretanje, mogli bismo u bližoj budućnosti privući kvalitetniju klijentelu u našu zemlju.
Imali smo niz negativnih okolnosti u zadnjih 25 godina koje su uzrokovale određenu zaostalost naše ekonomije, ali iz sadašnje perspektive, te iste okolnosti donijele su i neke pozitivne aspekte kao npr. ekološki čistu zemlju zbog nerazvijene industrije, što bismo trebali čim prije početi koristiti kako bismo uhvatili korak s trendovima kretanja koji dolaze sa zapada.
W: Koje su vrijednosti koje najviše cijenite kod ljudi?
Hrabrost pokreta. Znači kad se stvori ideja u glavi treba je realizirati. U tom smislu ne mislim da realizirati znači neminovno pokretanje firme, ulazak u kredite zbog te iste realizacije nego komunikacija ideje, razrada, da se ona ne zadrži samo u mislima, u glavi. Ljudi su danas zaokupljeni i zarobljeni borbom za egzistenciju što ih dovodi do toga da se nemaju vremena dublje baviti svojim idejama.
Žive neke površne živote bez obveze, ne ulaze malo u dubinu ne propituju sami sebe. Izuzetno je važno da se čovjek nađe u protočnom svijetu u kojem živimo, a ne samo u digitalnom svijetu koji jako opstruira, te stoga ljudi ne nalaze barem jedan sat dnevno da razgovaraju sami sa sobom. Stoga podvlačim da je tu sport, konkretno besplatno tračanje, kada se može ostaviti telefon kod kuće, otići u prirodu, najbliži park, brdo ili neku obalu. kada se trči otvaraju se vidici, počnu teći misli.
No važno je da kada nam se otvori neka ideja da ona ima svoj nastavak u akciji. Tako i čovjek kao pojedinac “gura” društvo naprijed.
W: Koje su vrijednosti koje volite usađivati svom djetetu? Koje su temeljne odrednice u odgoju?
Meni je najvažnija dosljednost. Kada je moj sin bio vrlo mali, kada je počeo komunicirati, kada je rekao da želi ići na judo dobio je tu priliku i mi roditelji smo mu platili cijeli mjesec trening no morao je ići na željenu aktivnost cijeli mjesec. Odustajanje nije dolazilo u obzir. Ako je moj sin izrazio svoju želju, bez obzira na to što ima dvije ili tri godine, i rekao da želi ići mora se sa željom i nositi do kraja.
Što je bio stariji pomicali smo granicu. Kada je imao osam godina izrazio je želju da trenira mačevanje, rekli smo mu da će ići cijelu godinu dana na mačevanje što je cijela školska godina. Rekli smo mu da nas neće zanimati da li je umoran, da li mu se taj sport više ne sviđa. Jednostavno to je bila njegova ideja i nitko ga nije gurao u to. Znači izgrađujemo mu jednu odgovornost da stane iza odluke i da se zna nositi s tom odlukom. Meni kao ocu je tako nešto izuzetno važno. Primjerice tako ga učim kroz trčanje.
Govorim mu da je značenje maratona, između ostalog, u tome da ljudi moraju znati da su u životu sami. U životu se stekne i životnog partnera, imamo roditelje uz sebe i tako dalje, ali u svojoj životnoj bitci koju vodiš ti si uvijek sam. Nitko neće odlučiti za tebe nitko neće pokrenuti stvar za tebe ti si taj koji odlučuje. Kada kreneš trčati maraton naprosto kreneš i kada imaš 42 kilometra ispred sebe to predstavlja isključivo borbu samog sa sobom. I tu nema prečaca, nema varanja, moraš biti dosljedan moraš znati strategiju unosa hrane unosa pića da ne bi naštetio svom organizmu.
Moraš sve te stvari uzeti u obzir donijeti odluku i doći u finiš. I to je po meni život. I to je ono što mu ja želim reći kroz trčanje. To je ta dosljednost. Moj sin voli trčati i voli skupljati medalje. Meni je svojevremeno falilo kada sam prodavao velike softverske projekte, što su praktički nevidljivi za mog sina. Kada neka velika korporacija preuzme moj projekt i ostvaruje profite moj sin nema ništa od toga. Primjerice arhitekt je napravio neku zgradu i on to može pokazati svom djetetu. Što ću ja pokazati svom sinu, zapitao sam se? Tada sam pokrenu Run Croatia.
W: Što Vas čini sretnim u trčanju maratona?
Maraton je bolan, ljudi uživaju kada ga istrče, jer kada se napravi recall, posljedica ih čini sretnima. To zadovoljstvo odluke za ulazak u nešto za što si napravio strategiju, ali da je lako, nije lako. Nije lagano pretrčati 42 kilometra. Kada netko kaže da nije imao krizu, to nije istina, jer će to priznati i najveći trkači.
No u svemu tome se ogleda zapravo život. Život se sastoji od uspona i padova od teških trenutaka ali ako si odlučio doći na određeni cilj onda ćeš i doći na cilj. To mi se sviđa kod maratona što se uz disciplinu i muku postiže cilj.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Berislav Sokač