Maleziju nam približava kroz svoje dojmove i impresije draga čitateljica Wish portala Jadranka Gorup koja je nedavno posjetila tu daleku, po mnogo čemu interesantnu, zemlju. Krenimo Jadrankinim putevima i obiđimo kroz riječi i slike tu multikulturalnu zemlju.
Prije dva mjeseca sam došla u tu meni do tada apsolutno nepoznatu zemlju. Neke osnovne podatke sam pogledala na Internetu i nisam baš puno očekivala ali sam ostala ugodno iznenađena. Prije svega ljudi. Tri različite nacije i kulture a svi zajedno žive u miru i uvažavanju jedni drugih. Malajci su tu oduvijek, Kinezi i Indijci su se doseljavali kroz stoljeća ali su zadržavali svoju kulturu i jezik tako da danas malo obrazovaniji stanovnik ove mnogoljudne zemlje govori barem tri jezika. Malajski, engleski i kineski odnosno hindu. Zadržali su svoje običaje tako da se slave svi blagdani kojih ima stvarno puno.
Malezijska kuhinja
To se ne odnosi na dućane i šoping centre koji rade uvijek i do kasno navečer. Izlazak je slično kao i kod nas odlazak u neki od mnogih šoping centara zajedno s djecom u kojem se obavezno ruča ili večera. Velika većina stanovništva Malezije jede izvan kuće. Bolje stojeći u finim restoranima a oni s manjim primanjima jedu u jeftinim restoranima ili na ulici gdje su postavljeniji štandovi s hranom, stolovi i stolice. Iza sedam sati sve je puno ljudi koji sjede i jedu na tim mjestima za svega nekoliko desetaka kuna. Hrana je raznovrsna. Od ražnjića od piletine i malih kobasica do pilećih nogica i „lasi juha“ koja je slatko ljutog okusa, brokule i mrkve pržene u vrućem ulju i ribljih juha. Riža je naravno obvezan prilog i čili papričice sitno narezane u malim posudicama. Običaj odlaska na doručak u restorane me je stvarno iznenadio. To su obično indijski restorani koji serviraju nan pogačice, omlete i različite umake ili kineski s proljetnim rolicama i tankim špagetima. Od sve potpuno meni nove hrane najviše su mi se svidjele zelene palačinke punjene vrstom karameliziranog šećera a nikako se nisam mogla naučiti na žele u različitim jarkim bojama a pileće nogice sam zaobilazila u velikom luku. Jede se puno šećera i grickalica s različitim okusima kao recimo škampi, čili papričice piletina ili kikiriki.
Na ulici
Na ulici se vidi šarenilo boja i stilova. Indijac u kratkim hlačama i majici ali s turbanom na glavi ili mlade cure u trapericama ali s maramom na glavi jer većinsko stanovništvo je muslimanske vjeroispovijedi. Potpuno zabrađene žene nisam viđala osim jedne u Kuala Lumpuru koja je bila turistica iz Saudijske Arabije. Mlade djevojke, Kineskinje nose mini suknjice ili hlačice s majicama a starije Indijke hodaju u sarijima pa je to šaroliko društvo uvijek interesantno za promatrati. Većina odraslih muslimanki nosi pokrivalo za glavu ali viđala sam i dječicu i uvijek mi ih je bilo žao po toj vrućini. Mada je sada kao zimski tj. kišni period temperature su oko 30 stupnjeva Celzijusa što i ne bi bilo previše da vlaga nije između 88-100 %. Kiša koja padne skoro svaki dan je u stvari tropska oluja od koje ne pomaže nijedan kišobran ali brzo prođe i sunce opet sije i isparava kišu s travnjaka i ulica. Navečer se temperatura spusti do 25% ali nikada niže. Zato su svi prostori klimatizirani ili imaju velike ventilatore čak i na ulici. Temperaturni šok je nešto na što se naučiš nakon nekoliko prehlada jer je razlika između zatvorenih klimatiziranih prostora i vanjske temperature je ogromna.
Javni prijevoz
Gradski prijevoz u Johor Bahru, gradu na jugu Malezije gdje momentalno živim je apsolutno neučinkovit jer ne postoji vozni red. Stojiš i čekaš da se pojavi autobus koji ide u pravcu koji želiš i po sat vremena. Jednom kada dođe je ugodno hladan jer iako izgledaju zastarjelo klima im radi savršeno. Autobusi koji voze na međugradskim linijama su izuzetno ugodni s foteljama kao u prvoj klasi aviona i toliko rashlađeni da treba imati pri ruci dekicu ili vestu, čarape a i kapa bi dobro došla. Vozeći se od granice s Tajlandom do samog juga do granice sa Singapurom, krajolik kroz koji se vozi je uvijek isti. Plantaže palmi koje se koriste za palmino ulje. Mladi nasadi i krčevina, izmjenjuju se s odraslim drvećem kojeg je ipak najviše. Malezija je vodeći izvoznik te sirovine neophodne u kozmetičkoj industriji i prehrani mada su stajališta oko toga podijeljena. Čitava ekonomija se zasniva na palminom ulju.
Kultura življenja
Život je nešto jeftiniji nego u Hrvatskoj ali kvalitetna hrana i stvari i tamo su skupi. Cijena stanova je nešto niža ali ponuda su izvrsne. U neboderima s najmanje tri sobe, klimom, balkonom, teretanom i bazenom može se kupiti za otprilike 70000 eura.
Benzin je trećina cijene nego kod nas ali se vozi na „krivoj“ strani što je ostalo od Britanaca koji su dugo tu bili prisutni.
Za turistički posjet preporučujem sjeverni dio s otocima Penang i Langkawi s prekrasnim plažama i arhitekturom i naravno glavni grad Kuala Lumpur koji osim svojih slavnih Petronas twin tornjeva ima nesumnjivo prekrasnu arhitekturu, bazare i parkove. U Kuala Lumpuru vozi besplatni autobus za turiste i građane i postoji izvrstan sistem što podzemne što nadzemne željeznice koji je neophodan za taj višemilijunski grad.
Mene osobno fascinira zelenilo i šarenilo cvijeća na svakom koraku, veliki izbor voća koje prije nisam ni vidjela a da ananas, mango i banane su daleko boljeg okusa nego iz naših dućana ne moram ni napisati.
Tekst napisala: Jadranka Gorup
