U svojem djelu „Utopija“ (O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji, 1516.) engleski humanist i državnik Thomas More (1478.-1535.) opisao je idealnu zajednicu u kojoj vladaju ravnopravnost, sloboda i blagostanje ukratko opisao je raj.
Prefiks „dis“ znači negaciju, pa „distopijski“ romani opisuju kaotična, mahom totalitarna društva o čemu čitamo u romanima „Životinjska farma“ i „1984.“ (G. Orwell), „Vrli novi svijet“ (A. Huxley), „Fahrenheit 451“ (R. Bradbury) ili „Sluškinjina priča“ (M. Atwood), da spomenem tek nekoliko najpoznatijih.
Danomice se povećava broj tako intoniranih romana i umjesto da ih se opisuje kao SF, smatra ih se zamalo proročkim!
Švedska književnica Ninni Holmqvist (1958.) napisala je roman „Enhet“ (2006.) koji je u nas preveden kao „Ustanova“ (Željka Černok, v/b/z, 2022.) pa iako prijevod nije doslovan, značenjski je vrlo točan.
Roman opisuje društvo u kojem žene starije od pedeset i muškarci stariji od šezdeset godina, ukoliko su samci, nemaju djecu ili rade neisplative poslove, postaju društvu „nepotrebni“ i odlaze u Ustanovu.
Osim luksuznog smještaja, pružaju im se vrhunske usluge, dok oni moraju sudjelovati u različitim medicinskim pokusima, do- nirati pojedine organe „potrebnima“ i čekati „završnu donaciju“.
Zahvaljujući Dorrit Weger saznajemo sve o ambijentu i životu u „ustanovi“ pa evo kako to izgleda „na prvi pogled“: „Izgledalo je ugodnije nego što sam mislila da će biti. Vlastita soba s kupaonicom, ustvari vlastiti apartman, jer radilo se o dvije sobe: spavaća soba i dnevna soba s čajnom kuhinjom.
Svijetao i prostran prostor, moderno opremljen i s ukusom namješten u prigušenim bojama. Istina, i najskriveniji kut bio je nadgledan kamerama, a ubrzo ću shvatiti da postoje i skri- veni mikrofoni.
Kamere nisu bile skrivene.“ Iako živi luksuzno, Dorrit nema privatnosti (Orwellova notorna rečenica „Veliki brat te gleda“) i od nje se ništa ne traži osim da sudjeluje u pokusima (ona je ionako samo živa „posuda s organima“ koje će jednom dati nekome od „potrebnih“).
Cijelo vrijeme piše roman i sjeća se prijašnjeg života u kojem nije „osigurala“ one uvjete koji bi je sačuvali od odlaska u „ustanovu“. Ali, jednog dana susreće Johanessa s kojim postaje bliska, stupa u intimni odnos (zanemarujući kamere!) i zatrudni. Ipak , zbog toga ne prestaje biti „nepotrebna“ nego u „ponudu“ ulazi i dijete pa Dorrit pomišlja na bijeg zahvaljujući neobičnoj ponudi, ali …
Nažalost, do tada vjerodostojna priča i čvrsta romaneskna struktura počinju se ljuljati što je šteta jer je roman zanimljiv (ne bih se začudila da u nekoj zabiti postoji takva institucija!) i usprkos mučnoj temi, vrlo je pitko pisan.
Koliko god bili skloni optimističnom štivu, nije na odmet da nas ponekad „zaskoči“ neka „pomaknuta“ tema, jer ovakvi romani nas možda mogu „pripremiti“ za puno okrutniju stvarnost.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
