Uvijek me žalosti kada vidim da je neki zagrebački kazališni festival „nakrcan“ predstavama iz zagrebačkih kazališta jer mi se festivali čine odličnom prilikom da se vide (dobre) predstave iz drugih sredina.
Da ne mislim samo ja tako, pokazao je program 36. Gavellinih večeri (22.-29.22.2023.) jer smo imali priliku vidjeti čak pet nezagrebačkih predstava Nisu baš sve bile „za prste polizati“ ali bilo ih je izvrsnih, poput slovenske (Mini teater Ljubljana i Mestno gledališče Ptuj) predstave „Tko se boji Virginije Woolf?“ Edwarda Albeeja u režiji Ivice Buljana (DK „Gavella“,25.11.).
Albee (1928.-2016.) se tom dramom (1962.) suprotstavio „američkom snu“ i započeo razdoblje „subverzivne drame“ s gubitnicima u glavnim ulogama.
Naslov (kojeg je Albee vidio kao grafit u jednom kafiću) aludira na pjesmicu „Tko se boji velikog zlog vuka?“ (u našoj verziji „Tko se boji vuka još?“) iz Disneyevog animiranog filma „Tri praščića“ a znači: „Tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija“.
Prvu slovensku izvedbu režirao je 1964. Mile Korun, a hrvatsku Ivan Hetrich 1965., dakle prije negoli je redatelj Mike Nichols snimio film (1966.) u kojem su glumili Richard Burton i Elizabeth Taylor.
Martha (Nataša Barbara Gračner) i George (Branko Šturbej) pozvali su nakon fakultetske zabave u svoj dom na piće mladi par, Nicka (Benjamin Krnetić) i Honey (Klara Kuk). Uz puno alkohola (naročito Martha) i opakih primjedbi (George) stariji par otkriva koliko je lažna slika njihovog „skladnog“ braka, no uskoro se otkriva da ni odnos mladih ne počiva na „zdravim“ temeljima.
Činovi su naslovljeni „Zabava i igre“, „Valpurgina noć“ i „Egzorcizam“ pa se razgovor od duhovitih, ali opakih podbadanja uspinje do uvreda i mržnje („brutalni jezik i oštra vivisekcije braka“, dramaturginja Diana Koloini).
Drama vrvi od laži, razočaranja, neispunjenih želja i agresije koji se u punom zamahu očituju kod starijeg para, ali opravdana je bojazan da ni mladi neće tome umaknuti. Parovi se druže na terasi/balkonu (scenograf Aleksandar Denić) gdje se pokraj namještaja prekrivenog bocama i časopisima koči „Unionov“ hladnjak i taj skučeni prostor „proširen“ projekcijom teksta (Sonda13 i Toni Soprano Meneglejte) postaje „ring“ u kojem se bore „svi protiv svih“ a promjene u odnosima odražava odjeća (Ana Savić Gecan) i odabir glazbe (Benjamin Krnetić).
Nataša Barbara Gračner je glumica koja se u svakoj ulozi daje bez ostatka i dok sam, malčice zgađena, gledala kako pripita Martha žvače, prstima kopa po ustima i skoro nerazumljivo rogobori, nisam mogla ne pomisliti da Martha mora biti baš takva, divlja i vulgarna.
Sve Marthine intimne i socijalne želje vezane uz Georgea su se izjalovile i ona svoje nezadovoljstvo utapa u alkoholu i iskaljuje na mužu: Gračner sporo i uporno rastače Marthino samopouzdanje i njezine prostačke manire počinju buditi sućut – zloća izvire iz tuge.
Suprotno glasnoj i energičnoj Marthi, George djeluje kao slabić, ali to valja prije pripisati nevoljkosti nego nemoći i u borbi protiv supruge on naočigled jača: Branko Šturbej minuciozno gradi i preslaguje Georgea i njegova je prividna mirnoća vulkan u „pričuvi“.
Čini mi se da je takav Šturbej „kičma“ predstave jer njegova gluma „stišava“ ženinu agresiju, na pomirljiv način ismijava i bodri mladi par i napokon nalazi odgovor na pitanje „Tko se boji ..?“ Krnetić i Kuk, i kao par i pojedinačno, vrlo lijepo dočaravaju mladi par, Nick i Honey, koji su u početku poput prestrašene ali nakon grube „inicijacije“ njihova je naivnost opasno nagrižena. U ne tako dalekoj budućnosti i na njih vreba Vuk.
Predstava je potpuno zadovoljila moje kriterije (potaknute stajalištem Uroša Kaurina i Vite Weisa) za dobru predstava: ima odličan tekst, sjajne glumce i pažljivu publiku.
Fotografija: Miha Fras
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
