Nikada ne bih pomislila da bi me cabaret mogao istovremeno raznježiti, ojaditi i potaknuti na istraživanje, a sve se to ipak zbilo nakon gledanja predstave „Ča je život vengo fantažija“ nastale na temelju opusa pjesnika, reportera i književnika Momčila Popadića koju su izveli Marjan Nejašmić Banić, Bojan Brajčić i Petar Salečić u produkciji Teatra Erato (MD „Lisinski“, 22.12.2023.).
Dakle, počnimo od naslova predstave – radi se o naslovu Popadićeve pjesme i legendarnim stihovima (… „Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija) vezanim uz život sirotinjskog para, ribara Roka i žene mu Dujke/Cicibele, ali je ta izreka bila, tvrde izvori, Popadićev (1947.-1990.) slogan.
Stihovi su dobro poznati, jednako kao i pregršt nekih drugih uglazbljenih stihova, jer je Popadić (Momo, Pop, Pope) bio autor brojnih tekstova pjesama koje su postale antologijske i među kojima ću izdvojiti tek nekoliko kao „Oprosti mi pape“, „Tonka“, „Skitnica“, „Da mi je biti morski pas“ ili „Imala je lijepu rupicu na bradi“.
Glumački se trio s dvije gitare (Brajčić, Salečić) smjestio na povišene stolice uz prikladne stoliće na kojima su se kočile boce vina (kabaretska oznaka) pa smo u njihovoj interpretaciji poslušali tri reportaže napisane za „Slobodnu Dalmaciju“ (povratak Ante Guve iz Amerike nakon 80 godina u rodno selo, tajna vozača Rajka Medalića i recept „čimavice“ Leposave Šegvić), poglavlje iz romana „Život u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš“, priču o nastanku pjesme „Tonka“ i neke druge anegdote, a sve to isprekidano pjevanjem popularnih pjesama.
Zašto me je ova predstava raznježila?
Zato jer je bila puna naklonosti za Popadićev rad, pri čemu su se ispreplitali šaljiv (Banićev izvanredan prikaz čimavice/dosadne žene) i dirljiv (interpretacija poglavlja „Jubav u Čarnja Luci“) pristup, pri čemu sam s tugom shvatila da o Popadiću ne znam ništa osim uglazbljenih stihova.
I zato sam odlučila pronaći (istraživački segment) memoarski roman posvećen Baki i Didi kod kojih je u Blatu na Korčuli Momo pro- veo djetinjstvo.
Zanimljivo je da se u zagrebačkim knjižnicama nalazi vrlo mali broj primjeraka Popadićevih pjesničkih zbirki i do njih je „mukotrpno“ doći, ali ponovljenim izdanjem (v/b/z , 2005.) roman je lako dostupan.
I za kraj, što me je ojadilo?
Iako je izbor iz Popadićevog opusa dobar i raznolik, bilo mi je neprihvatljivo da Nejašmić Banić uporno „pilji“ u tekst ispred sebe i time „umrtvljuje“ izvedbu (osim odlične čimavice), a kako poznajem uglazbljenih stihova u vrhunskim izvedbama, malo me je „patilo“ što glumci nisu pokušali iznjedriti vlastitu interpretaciju.
Stihovi u naslovu ovog teksta su početak prekrasne Popadićeve pjesme naslovljene „Kako pišem ljubavnu pjesmu o Blatu na Korčuli“ koju bi valjalo učiti napamet kao što se to čini s pjesmama klasika.
Usprkos „brundanju“ jako mi je drago da sam imala priliku ući u ozračje Popadićevog opusa i napisane opaske su isključivo moje viđenje. Asti miša!
Fotografija: Ivan-Goran Vitez
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
