Kolokvijalno se „željeznim repertoarom“ nazivaju opere koje su postale pojmom vrhunskih ostvarenja (mada su neke na praizvedbama doživjele fijasko) i koje publika uvijek iznova rado sluša.
Jednako tako bismo mogli opisati klasične „bijele“ balete koji se godinama izvode u prvotnoj ili tek neznatno izmijenjenoj koreografiji i u kojima se samo mijenjaju plesači.
Takav je slučaj s romantičnim baletom u dva čina „Giselle“ (1841.) Adolphea Adama (1803.-1856.) u koreografiji Rafaela Avnikjana (izvorna koreografija Jean Coralli i Jules Perrot, obnova Marius Petipa) pod ravnanjem Simona Robinsona koji je u SNG Maribor premijerno izveden u studenom 2010., ali je na nedavnoj izvedbi brojna publika, u kojoj su prevladavale male djevojčice, pokazala da za takvim predstavama postoji itekakav interes (9.3.2024.).
Nadahnuće za libreto o mladoj zaljubljenoj seljanki koja umire jer ju je iznevjerio ljubljeni muškarac (koji taji i da je plemić i da je zaručen) i zbog čega ona stupa u svijet vila koje ubijaju takve muškarce, pronašli su Theopile Gautier i Jules-Henri Vernoy de Saint- Georges čitajući Heinea i Hugoa.
Scenograf Juan Guillemo Nova je početnu scenu ispunio romantičnim seoskim kolibama, dok se u drugom činu, uz mistično svjetlo (Pascal Merat), preselio u rubni prostor gdje obitavaju mrtvi i živi i u kojem osvetoljubivi duhovi djevojaka napuštenih uoči vjenčanja nastoje ubiti nevjerne ljubavnike.
Razlike se očituju i u kostimima, pa su seljački na tragu folk- lora, plemićki u duhu visoke mode, dok su vilinske haljine bijele i lagane zbog čega je „bijeli“ balet dobio svoje ime (kostimograf Luca Dall’ Alpi).
Catarina de Meneses plesno i glumački utjelovljuje zaljubljenu ženu čija je ljubav tolika da se ni u onostranom svijetu ne želi osvetiti svojem ljubljenom, lažljivom Albrechtu (Ionut Dinita) ali posve ravnodušno dopušta da nastrada šumar Hilarion (Davide Buffone) koji je voli i koji je razotkrio Albrechtovu obmanu (ah, tko će razumjeti žensko srce?!).
Ostali su solisti u funkciji društvene i ljubavne zavrzlame (Marina Krasnova, Vadim Kurgajev, Vasilij Kuzkin, Ines Petek) dok od skupnih plesova (seljaci, seljanke, prijateljice i slično) izdvajam izvrstan plesni par Asami Nakashima i Yuya Omaki u seoskom pax de deux.
Ljubiteljima bijelog baleta najomiljeniji dio „Giselle“ je ples vila predvođenih kraljicom Myrtom koju s primjerenom okrutnošću predvodi Asami Nakashima i baš mi je bilo žao da nevaljali Albrecht nije zaglavio…
Koliko god bilo lijepo i zanimljivo vidjeti nova koreografska ostvarenja, izuzetno je važno njegovati baletnu baštinu jer takav način predstavlja logičan put u razumijevanju baletne umjetnosti.
Fotografije: SNG Maribor
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
