Tobogan? Baš moram? Valjda da!

Pojam tobogana najčešće vezujemo uz kose površine niz koje se spuštaju djeca na igralištima ili veseli kupači na kupalištima. Međutim, pojam tobogana se odnosi također na vrstu sanjki, obično od drveta.

Ali, postoje i drugačije verzije tobogana, među kojima najveće veselje izaziva onaj pleten od pruća, nalik košari (carros de cesto, portugalski – vozilo u obliku košare) kojim se više od jednog stoljeća spuštaju mještani, a danas uglavnom posjetitelji glavnog grada portugalskog otoka Madeire, Funchala. Budući da je Madeira otok prepun raslinja, nije iznimka niti Funchal, pa niti uzvisina Monte (brdo) na kojoj se nalazi crkva Gospa od brda (Nossa Senhora do Monte, 1741.).

tobogan-1

Samo područje Montea bilo je već u 16.stoljeću mjesto gdje su bogate obitelji iz Funchala boravile tijekom ljetnih vrućina. Prema dostupnim podacima (i fotografijama) godine 1850. stanovnci su „otkrili“ brz način prelaženja nizbrdice između Montea i samog grada (za uzbrdicu je trebalo proteći još vremena) – vozilo za dvije osobe u obliku pletene košare na drvenim klizaljkama (nalik na dno današnjih saonica). Kako se tada upravljalo tim vozilom možemo tek naslutiti, no evo kako je danas: pomoću čvrstih konopaca određuje se smjer vožnje (navodno može postići brzinu od 48 km/sat).

Ti su konopci u rukama dvojice snažnih i vještih muškaraca, koji djelomice stoje na drvenoj podlozi saonica, a djelomice iskoračuju na cestu kako bi usmjerili saonice. Budući da je cesta zbog desetljeća spuštanja postala jako izglačane površine, „vozači“ su obuveni u cipele čiji su gumeni potplati izbrazdani dubokim urezima – zapravo su napravljeni od automobilskih guma (i to ne „ćelavih“). Zbog turističkih razloga današnji su upravljači ove brze „košare“ odjeveni u bijele uniforme, no to je zaista nevažno za one u vozilu…obuća glavu čuva.

Iako sam nesklona „adrenalinskim“ uzbuđenjima, nisam dvojila o „nužnosti“ da se provozam, pri čemu sam nagovorila jednog člana grupa da krene sa mnom – niti u najromantičnijim trenucima svojega života nisam nečiju ruku tako stiskala kao njegovu za vrijeme ove desetminutne vožnje. Navodno je ovu vožnju Ernest Hemingway nazvao – stimulirajućom!

Fotografija: Smilja Verbovšek

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti