Nakon što sam pogledala Leharovu operetu „Vesela udovica“ (svibanj 2023.) i zaključila da je ansambl osječkog HNK „dušu dao“ za operete, Mozartovom komičnom operom „Figarov pir“ u režiji Krešimira Dolenčića „dopunili“ su moju tvrdnju pokazavši da su itekako dorasli operi (ne prvi put, ali očitije no ikada) i da imaju dvije, praktički cjelovite, „kućne“ podjele (repriznu sam gledala 27.11.2023.,a premijernu 12.1.2024., obje pod ravnanjem Filipa Pavišića).
Podjele su iznjedrile dvije uspjele, osjetno različite predstave mada bi Ogledalce reklo: „Kraljice, lijepi ste ali je Snjeguljica ljepša“.
Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) bio je genijalan ali malo „otkačen“ pa ne iznenađuje da je kanio napisati operu prema Beaumarchaisovoj komediji „Ludi dani ili Figarova svadba“ u kojoj autor, Pierre Augustin Caron (1732.-1799.) s „otmjenim“ dodatkom Le Bois Marchais iz kojeg će izaći „de Beaumarchais (inače izumitelj satnog mehanizma), ismijava aristokraciju (neke je likove napisao inspiriran poznanicima i vlastitim iskustvima te nesumnjivo boravkom u Španjolskoj) pa ju je kralj zabranio.
Sve do jednoga neočekivanog dana. Libretist Lorenzo da Ponte (pokršteni Emanuele Conegliano, 1749.-1838.) živio je, tvrde svjedoci, skandaloznim životom, što ga nije omelo (možda ga je potaklo?!) da zahvaljujući odličnom obrazovanju postane vrhunski libretist Mozartovih opera („Figarov pir“ 1786., „Don Giovanni“ 1787., „Tako sve čine“ 1790.).
Dolenčić u kazališnoj knjižici uspoređuje libreto s originalom: „Da Ponte smanjuje broj lica (na jedanaest, O. V.), čisti tekst od pristranosti i takvog ga predaje Mozartu. (…) I tako je od zamamnog, bezobraznog komada s revolucionarnim prizvukom došlo do ogromnog opernog hita.
Mozartova je glazba ujedinila sve silnice i nadrasla žanr i opere i drame. To je to. Politika, erotika, komedija , satira. Sve se spojilo. I izvodi se već dvjesto trideset i sedam godina.“
O čemu se uopće radi? Oženivši se s Rosinom, grof Almaviva se odrekao „ius primae noctis“, ali bi to nekadašnje plemićko pravo rado iskoristio kada se njegov sobar Figaro oženi sa sobaricom Susannom.
Figaro smišlja kako će nasamariti grofa pa nagovori Susannu i groficu na zamjenu odjeće i da u vrt na tajni sastanak s grofom ode grofica umjesto Sussane.
Budući da opere „vole“ komplikacije, u nastaloj zavrzlami sudjeluju različiti likovi: paž Cherubino koji koketira sa svim ženama, Marcellina koja Figarov novčani dug želi podmiriti udajom za njega (kada otkrije da mu je majka, udaje se za njegovog oca, liječnika Bartola), grofova ulizica učitelj glazbe Basilio, sudac Curzio, pijani grofov vrtlar i njegova vesela kći Barbarina.
Scenograf Andrej Stražišar snažno obilježava svaki od činova pa su u prvom i drugom prikazane sobe pripadnika različitih klasa: Susanninu „ukrašava“ užad s rubljem, a grofičinu luster i raskošni krevet.
Zaplet i djelomični rasplet u trećem činu zbiva se u grofovom „javnom“ prostoru kojim dominira veliki naslonjač (poput prijestolja) iza kojeg visi tapiserija s čestim motivom, oklopljenim konjanikom.
Zadnji čin se zbiva u vrtu, gdje su oko kipa jahača na jednorogu razmještena stabalca koja sudionici pomiču kako bi „prikrili“ svoje kretanje i takvi sakriveni svjedočili grofovim prljavim namjerama (i Macbetha je dokrajčila „pokretna “ šuma).
Deni Šesnić je opet pokazao da je vrhunski dizajner svjetla, jer je zahvaljujući njemu scenografija upečatljivija a likovi istaknutiji (rekao bi Igor Lešnik, dekan MA u Zagrebu: „Ne možeš pjevati u mraku“).
Kada sam prvi puta vidjela kostime kostimografkinje Tee Bašić, nisu mi se dopali zbog „naherenog“ kroja (čudni rukavi, fragmentarne suknje) i neobičnih kombinacija boja, ali kada sam prepoznala „logiku“ između odjeće i karaktera, uživala sam u njihovom maštovitom izgledu. Isto mi se dogodilo u vezi perika kada mi je Basiliova „s rogovima“ bila neumjesna, dok se nisam sjetila vraga, sasvim u skladu s karakterom tog „mutikaše“.
I napokon oni bez kojih sve ono što je do sada napisano ne bi bilo važno: podjela uloga. Spomenula sam da su izvedbe, zbog iskustva, interpretacija i izgleda, ostavile različit dojam i da u tom kontekstu valja prosuđivati. Počnimo s Figarom kojeg su pjevali Blaž Galojlić i Leon Košavić (redoslijed gledanja) i dok je Košavić (1991.), odavno poznat na svjetskim pozornicama zahvaljujući prekrasnom glasu i scenskoj sigurnosti, neupitan Figaro (kao i u bilo kojoj baritonskoj ulozi), Galojliću (1996.) valja uputiti čestitke u osmišljavanju uloge (prikladno izgleda, vrlo dobro zvuči) u čemu su mu, vjerujem, pomogli iskusniji.
To što je Košavić dio osječkog ansambla (kao i skupina tek završenih mladih pjevača) ukazuje na ozbiljno promišljanje opernog repertoara (ravnatelj Opere Ladislav Vrgoč), a mislim da ne postoji veća nagrada od kazališta krcatog zadovoljnom mladom publikom (u jednakom broju prije i poslije stanke!).
Vrckava i pametna Sussana provodi i nadopunjuje Figarove zamisli pa je izbor pjevačice jednako važan: Andrea Paić se vrlo lijepo snašla, ali je Josipa Gvozdanić (1997.) ostvarila vrhunsku ulogu, ne samo zahvaljujući krasnom glasu nego angažiranoj komici (nehotice je potaknula Almavivinu požudu pa rado sudjeluje u njegovu krahu).
Kristina Owais i Katarina Toplek Horvat su vrlo uspješno otpjevale svoje grofice ali ih nisu prikazale naročito „živahnim“, što bi se možda moglo pripisati statusu zanemarene žene, ali su bile uključene u sve „spačke“ pa su se mogle razveseliti (opera je buffo).
Sve su sljedeće uloge bile pjevački vrlo dobre i jedino se razlikuju u glumačkom pristupu, pa je grof Almaviva u izvedbi Dalibora Hanzalika odavao dojam goropadnika, a Roberta Adamčeka lukavca (grof može biti oboje), Cherubino Gordane Kalmar „mirnije“ se udvarao ženama od onoga Stefany Findrik, a Marcellina je svoju „pomaknutu“ udaju ozbiljnije doživjela kod Jasne Komendanović negoli kod razigrane Sanje Toth.
Učitelj glazbe don Basilio je grofov tajni povjerenik pa „zabada“ nos u tuđe poslove i svugdje unosi pomutnju što znači da Matic Zakonjšek (jedina uloga bez alternacije) mora i pjevati i zavlačiti se uokolo i špijunirati i ni trenutka mirovati (a ipak ne ometati glavne sudionike) i on to odlično radi (već sam spominjala, da uz lijep glas, posjeduje zamjetnu scensku spretnost).
Pjevači u preostalim, manjim ulogama (Zvonimir Ivanović/Predrag Stojić, Miloš Milojević/ Berislav Puškarić, Karlo Miličević/Krunoslav Tuma i Iva Herman/Ivana Medić) i zbor odlično su zaokružili ozračje jedne i druge predstave.
Nisam sklona nepotrebnoj pojavi djece na pozornici, pa se pitam zašto se u ovoj predstavi pojavljuje Amor (Patricija Pavišić)?! Ova se opera ne bavi ljubavnim osjećajima nego borbom između pameti i moći i da bi se „zabašurila“ stvarna narav, „umotana“ je u melodioznu glazbu i šaljive pakosti što je u osječkom HNK rezultiralo izvrsnom predstavom.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
